U novom strateškom konceptu NATO-a 2022. Rusija se spominje 14, a Kina 11 puta. Fokus na opasni savez Moskve i Pekinga sugerira neposredne rizike kojih su lideri NATO-a svjesni ali i hitnu potrebu za djelovanjem.
Istočni blok može ojačati na nekoliko načina:
(1) Kada Poljska i Rumunija postanu vektori moći NATO-a u istočnoj Evropi;
(2) Kada trupe pod direktnim američkim zapovjedništvom budu raspoređene u ovu regiju kako bi obuzdale Rusiju
(3) Kada NATO nastavi svoju politiku proširenja i „otvorenih vrata" i proglasi zapadni Balkan i obalu Crnog mora kao "strateški važna područja".
Politička nestabilnost i pitanja lojalnosti prema NATO-u
U novom strateškom konceptu NATO-a naglašava se da ovaj vojni savez ne može isključiti mogućnost napada na suverenitet i teritorijalni integritet pojedinačnih zemalja - saveznika. Dokument opisuje ponor na čijem rubu ne stoje samo Evropljani. Čini se da je "osovinu zla" teško zaustaviti: Sirija, Sjeverna Koreja i Rusija u svojoj su novijoj historiji dokazale da imaju hemijsko oružje, Kina i Iran potajno razvijaju nuklearne kapacitete, a i opasni "nedržavni" akteri se nastavljaju naoružavati.
Osim ove depresivne slike prikazane u novom strateškom konceptu NATO-a, postoji niz prijetnji koje dolaze iz samih zemalja članica NATO-a. No čini se da Atlantski savez ove probleme trenutno ne shvata ozbiljno. Neke zemlje NATO-a suočavaju se s ozbiljnim problemima po pitanju lojalnosti euroatlantskim vrijednostima, politička nestabilnost narušava jedinstvo saveza, a Balkan se povija pod teretom historijskih frustracija.
Populizam opasniji na Istoku nego na Zapadu Europe
NATO može zaštititi Rumuniju i Poljsku od ruske agresije ali ne može ih zaštititi od zla koje te zemlje same sebi mogu nanijeti. U obje ove članice EU-a i NATO-a pravosuđe je podređeno politici, ali se ti nedostaci, koji narušavaju vladavinu prava, zanemaruju – prije svega zbog pomoći Rumunije i Poljske Ukrajini i ukrajinskim izbjeglicama. Isto tako se čini se da je Mađarska bliža Rusiji nego NATO-u, Turska provodi vlastitu strategiju sve većeg utjecaja na Bliskom istoku i na Balkanu.
Bugarska je na nestabilnim nogama i biva izbačena iz ravnoteže svaki put kada ne gleda prema Moskvi. Slovačka i Češka nikada nisu krenule neopozivim putem prema zapadu, dok Hrvatska ima jedan stup moći koji računa na Rusiju (predsjednika) i drugi koji preferira Zapad (premijer). Bugarska potkopava Sjevernu Makedoniju, Tirana još uvijek sanja o Velikoj Albaniji, a politička Srbija je ionako na strani Rusije. Sve te pukotine idu u prilog Moskvi, koja tamo i dalje može loviti u mutnom i izvlačiti prednosti za sebe.
U Rumuniji je ostao premijer Nicolae Ciuca. Ovaj prozapadno orijentirani bivši general i dalje je ranjiv unatoč tome što ga je pravosuđe spasilo od optužbi da je njegov doktorski rad bio plagijat. Država Rumunija ne samo da postaje paternalistička, ona teži autokraciji: politika dominira masovnim medijima, pravosuđem, nezavisnim agencijama i Ustavnim sudom.
Model Mađarske Viktora Orbana širi se i na druge zemlje. Populizam se snažno vraća u Evropu. Ovaj fenomen je još opasniji na Istoku nego na Zapadu Evrope jer su tamo institucije slabe i ne znaju se braniti. U ovom dijelu kontinenta u kojoj su dominirale diktature i autokratski sistemi demokratija je više bila historijska epizoda. Pitanje, koje se postavlja, glasi: Može li se NATO osloniti na države koje postupno odustaju od demokratskih sloboda i guše vladavinu prava?
