Mjesec dana nakon što se histerična buka eko-hipija povodom COP26 stišala, stvari se polako, ali sigurno, vraćaju u normalu. Biden je, par dana nakon što je u Glasgowu poručio da će 'svojim primjerom voditi zelenu tranziciju', ponudio u naftnu koncesiju najveću ikad morsku površinu za tu namjenu u historiji SAD; veličine dvije Floride. Nešto južnije, Bolsonaro marljivo i vješto devastira pluća planeta. Naime, prošle godine je sjeća Amazone narasla za 22 posto i tako došla na najveći nivo u zadnjih 15 godina. Preko okeana ista priča; Putin po principu majstora aukcije dila, kako mu se tepa, 'prirodni' plin, a Xi Jinping naređuje ubacivanje više ugljena u visoke peći. I Balkan svog konja za utrku ima, a Aleksandar se zove, piše Slobodna Dalmacija.
Anamneza bolesti 'biznisa kao inače' je jasna; entitet A okupira nakupinu resursa kako bi je zamijenio za šarene papiriće od entiteta B, da može ugrabiti još više resursa od entiteta C. Pritom, glavno pravilo kaže da što je resursa manje, to ih može bolje prodati. Prema tome, samo idiot bi mogao stremiti ka nečemu tako iskonski neposlovnome kao što je 'održivost'. Osim toga, pošto je tržišno natjecanje igra koja 'nagrađuje snalažljive i 'potiče kompetitivnost', očekivati primirje ideala ekonomskog rasta je ne razumjeti kako kapitalizam funkcionira.
Prognoza je također znana; ukoliko se pacijent ne othrva dosadašnjim poročnim aktivnostima, može očekivati još svega par generacija života. I terapija je preporučena, u svoj svojoj, kako to već s ovisnostima biva, strogoći i težini. Međutim, a ozbiljnosti situacije unatoč, bolesnik i dalje pronalazi razloge u kojima je taj lijek loš za njegov organizam. Dosad je iznjedrio tri, a glase: 'kako napraviti zaokret preko noći', 'gdje će otpušteni naći posao' i 'odakle novac'. I dok prvi donekle ima smisla, jer je i za sami izlazak iz krize potrebna energija, a manje-više jedina koju trenutno proizvodimo je fosilna, druga dva nisu ništa doli luzersko opravdanje za ostajanje luzerom.
Dakle, 'poslovi'. Procjenjuje se da se danas proizvodi dovoljno hrane za oko 10 milijardi, dok nas trenutno ima manje od osam. Nažalost, 30 do 40 posto tih zaliha propadne; u Indiji jer nemaju frižidere, a u SAD jer ih imaju, pa, previše. Postavlja se pitanje: ako na svijetu ima dovoljno svega za svih, a ekonomija jednostavno abortira nova zaposlenja kao suvišna – zašto bi onda svi, u punom radnom vremenu, trebali 'hraniti' paradigmu prodavanja rada za novac? Naročito imajući u vidu njeno stoljetno demantiranje vlastitog obećanja punog zaposlenja koje nikad nije i nikad neće biti ostvareno, uz to neprekidno eskalirajući epidemiju siromaštva i beskućništva.
Osmosatno radno vrijeme, civilizacijski doseg rane industrijalizacije, je prošlo kroz strmoglavu stogodišnju tehnološku ekspanziju – potpuno neokrznuto. Godine 1949. strojevi su obavljali šest posto branja pamuka na američkom jugu, a do 1972. je taj proces u potpunosti automatiziran. 1860. je 60 posto Amerikanaca je radilo u poljoprivredi, a danas ih je tamo manje od 3 posto. Slično se dogodilo i u prerađivačkoj industriji, gdje je 1950. bila zaposlena trećina, da bi do 2002. taj broj pao ispod 10 posto. Američka industrija čelika je, u razdoblju od 1982. do 2002., povećala proizvodnju sa 75 miliona tona na 120 miliona, dok se broj pripadajućih radnika smanjio sa 289.000 na 74.000. U zemljama G20 je, u periodu od 1995. do 2002. 'izgubljeno' 31 milion radnih mjesta u proizvodnom sektoru, dok je sama proizvodnja zapravo porasla za 30 posto.
Od 1983. do 1993. banke su smanjile broj zaposlenika na pultu za 37 posto da bi, do početka milenija, devet od deset klijenata koristilo bankomate. Gotovo svi telefonski operateri su zamijenjeni kompjuteriziranim sistemima glasovnog javljanja, poštansko osoblje je ustupilo mjesto samoposlužnim aparatima, dok su blagajnici, pored računarskog kioska, postali suvišni i pomalo tužni. S druge strane, McDonalds već godinama demonstrira sklonost automatizaciji svojih restorana, uvodeći naplatne kioske, drive-in robotske operatere i samostalne kuhinjske aparate poput okretača burgera i friteze. Ipak, u tom drugom najvećem privatnom poslodavcu na svijetu, koji potiče i zadovoljava nezdrave navike, su itekako svjesni da bi potpuna automatizacija (za koju su potvrdili da postoji) bila loš PR potez. Jer, u očima javnosti, dobra firma je ona koja zapošljava, a ne - oslobađa od posla.
Procjenjuje se da bi, s obzirom na današnju mehanizaciju i infrastrukturu, današnja dva sata rada dnevno bila dovoljna za izjednačavanje standarda ljudi iz šezdesetih. No, za razliku od tada, sve je mnogo dostupnije i napadnije, što stvara osjećaj inferiornosti i krivnje unutar onih koji se nisu snašli, druže. U knjizi Bullshit jobs, antropolog David Graeber piše: 'Gomila ljudi obavljaju poslove za koje tajno misle da su potpuno suvišni za funkcioniranje zajednice. Psihofizička šteta koja dolazi s tim je nemjerljiva. To je ožiljak naše kolektivne duše, a niko ne priča o tome.'
Naravno, radna mjesta moraju postojati u što većem volumenu kako bi konzumeristički buldožer imao svoje potrošače koji će ga svojom kupovnom moći nastaviti gurati u daljnji ekocid. No, u tom kontekstu, zanimljivo je prognozirati budućnost proizvodnje u kojoj će poduzeća stalno ograničavati troškove kako bi maksimizirala profit i ostala kompetitivna, a to će najefikasnije raditi potpuno automatizirajući svoje pogone. U toj (logičnoj) varijanti, u kojoj ljude zamjenjuju mnogostruko sposobniji i brži roboti, a populacija gubi priljev dohodaka, će privreda proizvoditi za, praktički, nikoga. Riječ je o, uz klimatsku krizu, još jednoj situaciji u kojoj kapitalizam – jede svoj rep.
Čovjek je biće intelekta i inovacije. Agrarna revolucija je iznjedrila kotač i plug koji je oslobodio ljude teških i zamornih fizičkih poslova. Kasnija pojava parne mašine je omogućila produktivnost na, do tada, nezamislivoj skali. Pokušajte zamisliti život danas bez struje, automobila pa čak i interneta. Najnoviji pomagači ljudskog roda su 3D printeri koji već mogu služiti za autonomnu izgradnju kuća, a mogućnosti su praktički beskonačne – uključujući i proizvodnju ljudskih organa. Moderni inženjering ljudskom rodu danas (napokon) nudi povratak robovlasništva, u kojem će robove odmijeniti – roboti. Sam pojam potiče iz češkog jezika, dok korijen proizlazi iz dviju riječi: robot = rad, te robotnik = kmet.
Ljudi su, od pamtivijeka, nastojali minimizirati (vlastiti) utrošak rada na način da su posjedovali robove, uspostavljali feudalne zakone ili plaćali radnu snagu. Ista dinamika se nastavlja odvijati i danas u, kako ga Varoufakis naziva, tehno-feudalizmu. Trenutno, kolikogod to bilo šokantno, na svijetu ima više robova nego ikad u historiji. Stručnjaci su izračunali da je, između 15. i 19. stoljeća, zarobljeno i prodano u roblje otprilike 13 miliona ljudi. Danas se procjenjuje da oko 40 miliona ljudi, tri puta više nego za vrijeme transatlantske plovidbe, živi u nekom obliku modernog ropstva. Trgovina ljudima je bila i ostala iznimno profitabilna industrija, prodajući muškarce, žene i djecu za obavljanje raznih, vlasniku dragim, uloga. No, takva situacije je prirodna u 'naprednoj civilizaciji' gdje ljudi moraju doći do novca za staviti hljeb u usta.
Onaj treći upitnik, 'gdje su pare?', je ujedno i najgluplji. Naročito usred pandemije u kojoj se isprintala trećina novca u trenutnom opticaju jer ga je trebalo nabaviti da 'se poveća potrošnja (resursa)'. Uostalom, razmišljati o novčanicama kao da su oskudni prirodni resurs, je ultimativna uvreda Majci zemlji, čije upravo tkivo razdiremo jer je alternativa - 'skupa'. Pa, evo nekoliko misaonih vježbi povodom koncepta skupoće:
1. U prahistoriji, dok unutar plemena nije postojalo valutno sredstvo razmjene - koliko je koštalo sagraditi sojenice?
2. Na otoku je pet ljudi. Dolazi oluja i moraju pobjeći da se spase. Otok ima mnogo drva, konoplje i pamuka. Također, ima voća i ribe u izobilju. Isplati li se da oni od toga naprave brod i mogu li uopće to postići bez novaca?
3. Šta je skuplje: izgaranje fosilnih goriva popraćeno topljenjem polova, dizanjem razine vode, klimatskim ekstremima, požarima, poplavama, zagađivanjem pitke vode, izumiranjem bioraznolikosti, toksičnim otpadom... ili izgradnja elektrana na solare, vjetar, geotermalnu energiju, energiju valova, plimu, biomasu ili vodik za 'puno novaca'?
John Maynard Keynes, jedan od najpoznatijih tržišnih ekonomista, je rekao: 'Šta možemo postići, možemo priuštiti.' Konkretnije, postoji li tehničko znanje, mogućnost, ljudstvo i materijal, jedino je još potrebna i dobra volja. Nažalost, moderni čovjek se nalazi zarobljen u ideji da novac predstavlja realnu vrijednost, umjesto da je riječ samo o knjigovodstvenom alatu stvarnog bogatstva. Danas je bliže nego ikad ostvarenje predviđanja Cree indijanaca: 'Kada se zadnje stablo sruši, posljednja riba pojede i preostali potok osuši, čovjek će shvatiti da ne može jesti novac.'
Fetiš oplodnje novca ne proizvodi ništa drugo osim - još novca; ne sredstva za život niti tehnološka poboljšanja. Nikad se nije desilo, niti će se ikad dogoditi, da se nešto zapravo nije napravilo, sagradilo ili proizvelo zbog njegova nedostatka. Zamislite da, kad je nekim pametnim hominidima palo na pamet izraditi prvi plug, su se lupili rukom po čelu jer 'nemaju dovoljno para za taj poduhvat'. Kako bi bilo da su keltski druidi odustali od konfiguriranja Stonehengea jer su sumnjali u potencijal povrata sredstava te turističke atrakcije? Zabavlja li vas epizoda u kojoj Ramzes IIu očaju kida planove o zidanju piramida jer su mu, zbog upitne solventnosti, odbili podizanje kredita koji je trebao isplatiti arhitekte?
Na COP26 se spustio Mark Carney, a u ime konzorcija od preko 450 banaka, ulagača i osiguravatelja koji su najavili sa su spremni do 2050. isporučiti 130 biliona dolara za finansiranje tranzicije globalne ekonomije, ukoliko će države svijeta pristati na njihove uvjete. U prijevodu, spremni su spasiti svijet – uz kamatu. Ova dijabolična scenografija, uslijed koje je najplastičnije moguće izložena šaka u kojoj bankari drže svijet, je zlaćana pljuvačka u lice čovječanstva. Thomas Jefferson, jedan od osnivačkih otaca SAD je zapisao: 'Vjerujem da su bankarske institucije opasnije nego čitave armije. Ako američki puk ikada dozvoli privatnim bankama izdavanje valute, te institucije će lišiti narod njegovog vlasništva dok se njihova djeca ne probude u beskućništvu na kontinentu koji su njihovi očevi osvojili.'
Ratni predsjednik Woodrow Wilson je, stotinjak godina kasnije, bio sličnog mišljenja o takvoj socijalnoj mehanici: 'Našu naciju kontrolira sistem kreditiranja koji je u rukama privatnika. Sve njene aktivnosti su, stoga, u rukama nekolicine ljudi koji uništavaju ekonomsku slobodu. Postali smo jedna od najgore upravljanih i jedna od najkontroliranijih vlada civiliziranog svijeta. Ne vlada slobodnog mišljenja, ne više vlada izglasana od većine nego vlada odlukom i prinudom male grupe dominantnih ljudi.'
Politička i ekonomska moć su još prije dvjesto pedeset godina bili u jednim te istim rukama; onima vladara. Tadašnji je tok stvaranja nove vrijednosti išao po liniji: 1) proizvodnja 2) distribucija 3) finansije. Kmetovi bi proizveli robu, vladar im je uzeo dio koliki su je vojna moć i utjecaj dozvoljavali te je onda robu mijenjao za druge potrepštine. Kada je instaliran institut tržišta, koje je onda počelo upravljati cijenama, zemlja je postala roba za trgovanje i proizvodnju sredstava za prodaju. U to doba je vuna bila vrlo tražena pa se cijena površine uglavnom mjerila po količini ovaca koje mogu obitavati na njoj. Što se tiče samih kmetova, oni su protjerani s dotadašnjih oranica i pašnjaka te su, po prvi puta u povijesti, ostavljeni da lutaju i nude svoj rad u zamjenu za novac. Oni promućurniji među njima su od zemljoposjednika uzimali u rentu zemljišta i posuđivali novac tj. početni kapital za rad. Tako su, na neki način, nastali 'prisilni' poduzetnici.
Paralelno s tim se desio obrat u proizvodnom toku koji je sad kretao od finansiranja, preko distribucije kapitala do, završno, proizvodnje. Spomenuta klasa poduzetnika tj. kapitalista je tako krenula financijski stasavati te su uskoro mnogi trgovci, a nešto kasnije i industrijski proizvođači, postali bogatiji od samih vladara. Na taj način se postepeno moć transferirala u ekonomsku sferu. Današnji vladajući političari, zapravo, ne drže konce u svojim rukama. Moć je tamo gdje je kapital; u korporacijama. Otud toliko slijeganja ramenima na konferenciji u Glasgowu.
Ako je historija ikakav indikator budućih zbivanja, bankari će umirućem svijetu, opet, nametnuti dobro poznatu Friedmanovu 'doktrinu šoka'. Zadužit će zemlje, prvenstveno siromašne, te omogućiti stranim kompanijama da odrade zamišljene infrastrukturne projekte i pritom izvezu posuđeni iz države u nevolji. Dužnik će se potom naći u nemogućnosti otplate, naročito jer je riječ o obnovljivim izvorima koje tržište, zbog njihove sterilnosti u iscrpljivanju resursa, slabo cijeni. Krug će, još jednom, biti zatvoren tako što će, po bankrotu, založena postrojenja postati strano vlasništvo. I to je – svijetla verzija budućnosti. Ona gora i, po mnogima, realnija je da ne shvatimo na vrijeme da je profit tj. eksploatacija izvlačenje života iz svega; a posljedično i nas samih.
Ipak, postoji jedan utješna stvar u cijeloj ovoj tmurnoj priči, a to je da; civilizacija koja sama sebe uništi, je time svemiru učinila uslugu.
