U Jedwabne, mjestašce s jedva 1600 stanovnika oko 170 kilometara sjeveroistočno od Varšave jedva da ikad stižu turisti, piše Deutsche Welle. Ali 10. jula svake godine stižu oni koji žele održati uspomenu na pokolj jevrejskih muškaraca, žene i djece koji je tamo počinjen 1941.
No oni su gotovo isključivo došljaci: u tom mjestu godišnjica tog pokolja nije na programu. „Ne, niti ove godine nećemo biti prisutni na godišnjici”, kratko nam je telefonom rekao gradonačelnik Jedwabnea Adam Niebrzydowski. Nije htio ništa dodati.
Historijske činjenice su sljedeće: nakon napada Njemačke na Poljsku, Jedwabne su pripale u dio Poljske koji je zgrabio Sovjetski Savez, kako su se i dogovorili Hitler i Staljin.
Činjenica jest i da su Rusi u svom području izuzetno brutalno odnosili prema tamošnjem stanovništvu, tu je bilo i mnoštvo likvidacija i deportacija. No jesu li u tim sovjetskim progonima stradali svi podjednako - ili Poljaci više nego Jevreji - to su tek priče i nagađanja.
Postoje i fotografije
No ta sloga Hitlera i Staljina trajala je jedva dvije godine jer je 22. juna 1941. nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez. Gotovo odmah su njemački vojnici stigli i u Jedwabne, a jedva dva tjedna kasnije - 10. jula se dogodio taj zločin. Svi Jevreji, muškarci, žene i djeca su dovedene na tamošnju tržnicu. Neki od muškaraca su morali uništiti spomenik Lenjinu koji su tamo podigli Sovjeti i spomeniku prirediti parodiju pogreba.
No to je tek bio početak: i ti muškarci, a onda i svi okupljeni Jevreji su otjerani u obližnju brvnaru, vrata su zatvorena, a brvnara je zapaljena tako da su svi izgorjeli živi. Ali čija je to bila bolesna ideja - to sad više nije tako jasno. Neosporno su u Jedwabneu tada bili prisutni i pripadnici njemačkog Gestapoa i vojne policije - postoje fotografije događaja koje su oni fotografirali. Ali je isto tako tu i presuda poljskog suda 1949. koja je utvrdila krivicu 12 Poljaka u tom pokolju.
Ko će drugi nego „Susjedi”?
Godine 2000. je američki historičar poljskog porijekla Jan Tomasz Gross objavio knjigu „Susjedi” u kojoj svu krivicu svaljuje na Poljake protiv svojih sugrađana Jevreja. U knjizi on navodi 1600 žrtava pokolja - što sigurno nije tačno: u Jedwabneu je bilo najviše 340 žrtava, ali na žalost je sličnih pokolja bilo i u nekim drugim mjestima u Poljskoj - na primjer i u Wizni, jedva desetak kilometara od Jedwabnea.
Naravno da je ta knjiga u Poljskoj izazvala buru protesta. Službeni stav Poljske je čitavo vrijeme bio da su i ovaj pokolj počinili Nijemci ili su ga barem potakli - to potvrđuju i svjedočanstva Poljaka u suđenju 1949. Andrzej Zbikowski iz Centra za istraživanje holokausta u Varšavi priznaje i kako su neki od Poljaka bili motivirani niskim strastima - Nijemci su im dopustili otimanje imovine židova ili su im obećali poseban status u okupiranoj Poljskoj.
Ali tu je čitavo vrijeme i nagađanje o saradnji Poljaka Jevreja sa Sovjetima u te dvije godine okupacije: „Ponekad su rulju protiv Jevreja predvodili ljudi koji su stradali od Sovjeta. To su bili bivši zatvorenici ili bjegunci iz posljednjih transporta koji su se pripremali za deportaciju u Sovjetski Savez. Ali tu se redaju i teorije zavjere”, kaže za DW Zbikowski.
U svakom slučaju voda na mlin nacista
Ovaj povjesničar se radije ne želi upuštati u nagađanja o već postojećem antisemitizmu Poljaka, ali svakako može potvrditi da su Nijemci poticali tu mržnju protiv Jevreja i na lokalnoj razini pokušali je iskoristiti za vlastite ciljeve. „Na taj način su ti lokalni pogromi postali važan dio sve brže spirale akcije pomora koji je težio potpunom uništavanju jevrejskog stanovništva”, kaže historičar Centra za istraživanje holokausta.
No službeni stav Poljske - i osobito vladajuće stranke PiS jest da su isključivo Nijemci krivi za zločine, o sudioništvu Poljaka se ništa ne želi znati. Tako je to i u Jedwabneu: na mjestu gdje je bila tržnica kamo su okupljeni svi židovi je danas park bez ikakvog spomena tog događaja. No tu je pak spomenik poljskim žrtvama sovjetskih zločina, na deportaciju Poljaka u SSSR podsjeća i veliki mural u središtu mjesta koji je prošle godine predstavio gradonačelnik.
U Wizni su također veliki murali na kojima se prikazuju herojski pripadnici poljske vojske i njemački vojnici koji ubijaju Jevreje. Oni su nastali na poticaj domoljubnih udruga Wizne, ali i uz podršku lokalnih političara. Danas je za to da se uopće u Poljskoj govori kako je bilo i Poljaka koji su - bilo iz koristi ili iz vlastite mržnje na židove - sudjelovali u holokaustu, potrebno mnogo hrabrosti.
Gradonačelnik je morao emigrirati
Kad je poljski premijer Mateusz Morawiecki - iz stranke PiS 2018. prvi puta govorio i o Poljacima koji su „ubili” Jevreje u Jedwabneu izazvao je žestoke reakcije, osobito iz redova vlastite stranke. I prije nije bilo drugačije: za čitavog doba socijalizma su krivci bili samo Nijemci i „domaći izdajnici”, a kad se 2001. tadašnji poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski u Jedwabneu ispričao žrtvama i zbog Poljaka koji su sudjelovali u zločinu, to nipošto nije bilo dobro prihvaćeno.
Za vrijeme manifestacije gdje je održan i kadiš u okolnim kućama su stanovnici glasno navijali disko-muziku, a lokalni župnik je zvonio svim zvonima. Posvuda u mjestu su u prozorima bili i plakati „mi se ne izvinjavamo za ništa jer nismo krivi”. Manifestaciji je uz predsjednika države bio i tadašnji gradonačelnik Jedwabnea, Krzystof Godlewski - koji je zbog izlijeva mržnje sugrađana što je „sluga Jevreja” morao čak emigrirati u SAD.
Poljskog historičara Andrzeja Zbikowskog ne čudi ova crno-bijela slika vlastite prošlosti i to nije tek krivica trenutne vladajuće stranke. Poljaci sebe smatraju vječitim žrtvama - Nijemaca i onda Sovjetskog Saveza i jedva tko ima želju malo bolje pogledati vlastitu ulogu u svemu tome.
„Na lokalnoj razini svako zna sve, također i koja poljska porodica je nakon pogroma prisvojila koji jevrejski stan. Ali tek treći ili četvrti naraštaj će o tome moći govoriti - ali čak i to samo ako se ustanovi da je to učinio netko drugi, a ne vlastiti djed", piše Deutsche Welle.
