Mustafić: Zločin se ponavlja prikrivanjem tragova zločina počinjenog devedesetih

Režiser Dino Mustafić, nedavno je snimio film "Transforming tomorrow", za kojeg kaže da je rađen nešto više od tri i po godine. U jednom dijelu ukazuje na to da jedna kompanija prikriva tragove masovnih zločina počinjenih u logoru Omarska, u okolini Prijedora, na zapadu Bosne i Hercegovine, a u drugom da ta ista firma zagađuje Zenicu. „On je prije svega rađen istraživanjima na terenu, razgovorima na terenu, intervjuima, pa ako hoćete i kontaktima sa samom kompanijom. U tom filmu, koji ima jednu prožimajuću dramaturgiju, uspoređuje se odnos dvije lokalne zajednice, Prijedora i Zenice, sa magnatom u proizvodnji željeza i željezne rude, Arcerol Mittalom, i preko tih junaka koji iz svojih nevladinih organizacija, svojevrsnih oaza pobune i slobode mišljenja, godinama rade u svojim sredinama da skrenu pažnju ili da se izbore za istinu i pravdu, koja se namjerno marginalizira kupovinom, šutnjom, korupcijom lokalnih vlasti, ako hoćete i pojedinih medija“, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Dino Mustafić. RSE: Film "Transforming tomorrow" na šta posebno skreće pažnju? Na to da se na drugi način čini jedna velika nepravda i zlodjelo nad ljudima, u kojima se jasno, u nekadašnjim logorima Omarska i Trnopolje, sadašnjim iskopinama rude, a potom u tranzitu do Zenice, u zeničkim dimnjacima, koji nemaju ekološke standarde i filtere, vrši jedan novi zločin. Taj zločin je prikrivanje tragova zločina počinjenog devedesetih i onemogućavanje bilo kakvog memoraliziranja tog mjesta od strane žrtava, a s druge strane, tom rudom se zapravo ubija neka nova, i sadašnja i buduća, pokoljenja. RSE: Pored filma, režirali ste i predstavu 'Osramoćeni', koja je u nekoliko navrata izvedena u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja BiH. Šta je motiv da režirate predstavu autora Ayada Akhtara, a koja se bavi se aktuelnim društveno-političkim temama, kao što su islamofobija i pitanje rasnog, vjerskog i nacionalnog identiteta? Ja bih rekao da su to neke moje opsesivne pozorišne teme, dobrim dijelom i filmske. Ja, naime, smatram da je teatar prosto socijalnog dijaloga, jedan prostor demokratije u kojem možemo da preispitamo kroz umjetnički jezik, kroz umjetničke prakse ili platformu, neke vrlo akutne društveno-političke teme i da probamo da taj jedan jezik koji dominira u medijima, a to je jezik jednog uvriježenog političkog podrazumijevanja, koji je pun predrasuda, mržnje, neznanja, malinformacija, da ga pokušamo pretvoriti u jedan drugačiji diskurs, a to je da govormo onim jezikom koji je razumljiv, prihvatljiv svima, koji može ponekad biti bolan i katarzičan, ali je direktan i istinit i otvoren, a to je jezik emocija. Tako mislim da je teatar u tom smislu, ne samo jedan vrlo važan medij našeg uzajamnog komuniciranja, nego ima i tu jednu društveno-katarzičnu funkciju. Isto tako mislim da je i film vrlo važan, i dokumentarni i igrani, zato što on također može da vrlo bitne, važne i univerzalne priče podijeli na više razina jednim jezikom koji je prijemčiv, koji je, naposlijetku, vrlo komunikativan, kao što je to slučaj sa filmom. Nekako se i filmu uvijek vraćam kada imam da podijelim neke važne i velike teme, koje me naprosto bole, duševno, pa ako hoćete, skoro do neke fizičke neizdrživosti. Ja smatram umjetnost jednim oplemenjujućim prostorom kritičkog angažmana, skoro sa terapeutskom funkcijom, koji, ne slučajno, u ovim vremenima kao što je sad COVID-19 kriza, itekako smeta onim političkim moćnicima i autokratskim režimima koji u umjetnosti uvijek vide opasnost od subverzivnog potencijala.

Teatar mora preživjeti i korona krizu

RSE: Kada već govorimo o korona virusu, koliko je pandemija uticala i koliko i dalje utiče na Vaše stvaralaštvo, s obzirom na to da su pozorišta, manje-više, zatvorena? Koliko je teško raditi u ovakvim uslovima? Vi i ja ovaj razgovor obavljamo prilikom mog gostovanja i rada u Mađarskom novosadskom pozorištu Újvidéki Színház, gdje sam počeo sa probama za predstavu 'Paralaža', Žana Ženea (Jean Genet), i to radim gotovo sa cjelokupnim ansamblom koji broji 23 glumca i glumice. To govori o tome da se pozorište pokušava prilagoditi i novim uvjetima. Na početku smo odmah našli komunikacijski put do svoje publike preko nekih online platformi ili online predstava, što jeste jedna transmisija medija u nešto što njemu nije vitalno, a to je da se gleda sa distancom, na videu, ali je to uslov da se na neki način otvore arhivi ili da se osvježe memorije nekih predstava koje više nisu aktuelne na repertoarima. Međutim, to je već dugo potrajalo i mi smo naprosto imali potrebu koja je organska da ponovo izađemo pred publiku. U tom je smislu predstava koju ste pomenuli, 'Osramoćeni', izašla u korona ambijentu, u korona okolnostima, rađena u eksterijeru i ona je po svim epidemiološkim kriterijima dočekala svoju premijeru. Sada ponovo to radimo, prilagođavamo se unutar zatvorenih prostora novim okolnostima, mjerimo temperaturu prilikom ulaska na probu, radimo sa maskama, isključivo, skidamo ih samo kad smo na sceni. Dakle, pokušavamo da pobijedimo koronu i okolnosti. Moram Vam reći da bez obzira na ograničen broj publike u pozorišnim salama, i dalje ima veliki interes za umjetnošću. Čini mi se da teatar mora preživjeti, možda, jedno vrlo teško i neizvjesno vrijeme za sve nas, pošto je teatar drevna umjetnost, ona je umjetnost koja odgovara i u ovakvim kriznim vremenima, kao određeni lučonoša, kao određeni orijentir, moralni, univerzalni, kojem se moramo vratiti – kroz literaturu, kroz pokret, kroz vizualnost, kroz taj teatarski metajezik, koji nam donosi neke vibracije koje mogu biti i uznemirujuće ali u isto vrijeme mogu da budu i umirujuće. Tako da ja vidim i vjerujem i želim da će teatar nekako odgovoriti na sve ove izazove i da ćemo vrlo uskoro biti pred punim dvoranama, u onom kapacitetu u kojem smo i navikli do sada. Ali kako god, koji god bio format, kojem god broju publike se mi obraćali, očigledno da sva ta kriza traži i umjetnički odgovor, a u isto vrijeme i dovodi publiku u neka nova iskustva i nove okolnosti.

Umjetnički krik kroz 'Rekvijem'

RSE: Još jedna, da kažem neobična predstava - nedavno su solisti opere Narodnog pozorišta u Sarajevu izveli 'Rekvijem' u Vašoj režiji. Sve se dešavalo na Pozorišnom trgu, a koncert je posvećen svim žrtavama pandemije COVID-19. Od kuda takva inicijativa? Ideja je nastala u okviru ljudi veoma bliskih prijatelja Sarajevskih večeri muzike, sarajevskog SVEM-a, po 26 put održan ove godine, nastala je kao umjetnički odgovor na već sada više od milion žrtava u svijetu, na sve žrtve korona virusa u Bosni i Hercegovini. Bio je to svojevrsni umjetnički krik ili pijetet svim onima koji su nas napustili od ove epidemije, od ove bolesti, a ujedno jedan zaista vrhunski umjetnički događaj, spektakl, pod umjetničkom palicom našeg gosta, Splićanina, maestra Ive Lipanovića, uz Sarajevsku filharmoniju i hor i operu Narodnog pozorišta, gdje je izveden Mozartov 'Rekvijem'. To je bio jedan urbani ritual gdje smo ovim impozantnim i genijalnim drevnim 'Rekvijemom' održali i svojevrsnu misu za mrtve, a u isto vrijeme pronašli za nas, čini mi se, još uvijek žive, dovoljno snage i odgovornosti da preuzmemo i u budućnosti, za potonje generacije, ali i da shvatimo da ovu prirodu, svijet oko nas koji je ovako krhak i lomljiv, u kojem vidimo da preko noći može da bude nekakav drugačiji, otuđen, distanciran, zatvoren od nas, moramo paziti i njegovati u svim njegovim aspektima pojavnosti, od onoga što nam je bitno, a to je naravno sloboda i dostojanstvo. Pred svima nama postoji još jedan imperativ, vrlo bitan i važan, a to je zdravstvena sigurnost. A mi želimo i jedno i drugo. Mislim da je Mozart bio jedan adekvatan umjetnički odgovor na to, na način na koji je Mozart doživljavao muziku kao jedan sakralni, uzvišeni prostor, o kojem je čak govorio da cijeli svijet stane u tišini muzike.