Na dan 19. augusta 1878. godine austrougarske okupacione čete zauzele Sarajevo nakon žestoke borbe.
Osiguravši mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu, Austro-Ugarska monarhija krenula je u vojne operacije zauzimanja naše zemlje. Proklamacija stanovništvu Bosne i Hercegovine o svrsi okupacije objavljena je 28. jula 1878. godine a sutradan, 29. jula, prve austrougarske jedinice ušle su na teritorij Bosne i Hercegovine, objavio je Historijski arhiv Sarajevo.
Zbog pružanja otpora u zemlji, akt 'mirne okupacije' pretvorio se u pravi rat, te je Austro-Ugarska, pored već angažiranih 80.000 vojnika, morala mobilizirati dodatne vojne snage, tako da je ukupna angažovana vojska za zaposjedanje Bosne i Hercegovine sadržavala nekoliko vojnih korpusa i divizija.
Austro-Ugarska vojska vršila je prodor u Bosnu i Hercegovinu sa sjevera, sjevero-zapada i juga. Iz svakog pravca, glavnim komunikacijama se kretalo nekoliko vojnih kolona, s ciljem što bržeg zauzimanja većih gradova u Bosni i Hercegovini.
Bitka za Sarajevo započela je 19. augusta. Odbrani grada pristupilo je oko 5000 dobrovoljaca, među kojima je bilo djevojaka i žena. Branioci su na zauzete položaje postavili 20 topova, uglavnom na okolnim brdima, ali i kod pojedinih većih objekata u samom gradu. Napad austrougarskih trupa započinje u 6:30 ujutro artiljerijskom pripremom iz 52 topa. General barun Josip Filipović je znatan dio svojih snaga rasporedio u obuhvatni manevar preko uzvišenja i brda koji dominiraju Sarajevom, a glavninu je uputio od Ilidže prema središtu grada preko Kotorca i Debelog brda.
Ovu kolonu su pratile jedenice na krilima koje su imale zadatak zauzimanja Butmira i Pašinog brda (desno krilo) te iz pravca Visokog jedinice koje su imale zadatk zauzeti Hum, Kobilju glavu i Pofaliće (lijevo krilo).
Bitka za Sarajevo trajala je nepunih sedam sati. Bočne trupe su uspješno neutralizirale topove branioca, te su ih savladale na visovima i uključile se u napad na grad, tukući ga snažnom artiljerijskom vatrom. Do deset sati obruč se snažno stezao oko Sarajeva jer su austrougarske trupe prišle Bakijama (na lijevom krilu), a iz pravca jahorinsko-trebevičke strane zauzeti su Jevrejsko groblje i Debelo brdo. Na desnom krilu vojska je prišla Gorici. Iza deset sati je uslijedio konačni napad na samo središte grada Sarajeva.
Glavnina austrougarskih snaga naišla je na žestok otpor branilaca u zapadnom dijelu grada, ali ih je uspjela potisnuti prema središtu. Tu se vodila borba za svaku ulicu i svaku kuću. Najžešće borbe su se vodile na prostoru između Alipašine džamije, Magribije džamije i vojne bolnice - Hastahane.
Do poslijepodneva su branioci bili primorani da se pred nadmoćnim, discipliniranim i bolje organiziranim austrougarskim snagama povuku iz obruča u prav cu planine Romanije. Prema zvaničnim podacima komande, u bici za Sarajevo su austrougarske trupe imale 56 poginulih i preko 300 ranjenih vojnika. Tačan broj gubitaka branilaca Sarajeva se ne zna, ali se računa da je bilo preko 300 poginulih i oko 1500 ranjenih.
Istovremeno započinje ustrojavanje uprave i redarstva koje je imalo za cilj da izvrši sve pripreme za djelovanje struktura civilne vlasti te organizaciju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Okupaciju Bosne i Hercegovine sprovodila je isprva komanda Carske i kraljevske II. armije (15. i 16. korpus / vojni zbor). Ona je sve tokove izvršne vlasti vršila putem Civilnog odjeljenja. Vojna uprava je za administrativna pitanja morala u okviru ovog odjeljenja angažirati stručne kadrove iz civilnih organa uprave iz cijele Monarhije. Odmah po zauzeću Sarajeva, Civilno odjeljenje je razvilo obimnu djelatnost na svim upravnim područjima.
