Zvuk valova mogao bi biti svakodnevni prizor na Saturnovom mjesecu Titanu. Nova analiza pokazuje da su ogromna tijela tekućeg metana i etana koja prekrivaju površinu Titana vjerojatno prekrivena valovima koji erodiraju obale, oblikujući rijeke i jezera karakteristična za ovaj egzotični, magloviti mjesec. Ovo otkriće daje fascinantan uvid u Titan i način na koji se tekućine ponašaju na drugim svjetovima različitim od Zemlje.
"Na temelju naših rezultata, možemo reći da su valovi najvjerojatniji uzrok erozije obala Titana," kaže geolog Taylor Perron s Massachusetts Institute of Technology (MIT). "Kad bismo mogli stajati na rubu jednog od Titanovih mora, vidjeli bismo valove tekućeg metana i etana kako zapljuskuju obalu i udaraju o obalu tokom oluja. Ti valovi bi mogli erodirati materijal od kojeg je obala napravljena."
Titan, kojeg je otkrio Christiaan Huygens 1655. godine, dugo je bio skriven od pogleda zbog guste, maglovite atmosfere. Tek kad je sonda Cassini poslana u Saturnovu orbitu početkom 2000-ih, površina Titanovog mjeseca detaljno je opisana, uključujući velika, sjajna jezera tekućeg ugljikovodika. Od tada su naučnici istraživali što su ta tijela metana i etana, neka od kojih su velika kao Velika jezera u Sjevernoj Americi.
Razne teorije o moru
Osim Zemlje, Titan je jedino poznato tijelo u Sunčevom sistemu s velikim tekućim rezervoarima na površini. Naučnici su se pitali jesu li njegova mora nemirna i uvijek u pokretu, poput okeana na Zemlji, ili su mirna i nepomična, stoji u istraživanju.
"Jedni su tvrdili da nisu vidjeli nikakve dokaze za valove i rekli su da su mora na Titanu glatka kao ogledalo," kaže geologinja Rose Palermo iz Američkog geološkog zavoda. "Drugi su rekli da su vidjeli neku hrapavost na tekućoj površini, ali nisu bili sigurni uzrokuju li je valovi."
Kako bi otkrili odgovor, Perron, Palermo i njihovi kolege proveli su detaljna modeliranja, pokušavajući replicirati oblike vodotokova i jezera vidljivih na slikama Titana. Prvo su promatrali Zemlju, modelirajući kako različiti mehanizmi obalne erozije oblikuju obale jezera i okeana. To im je dalo osnovni okvir za korištenje morfologije obala kako bi utvrdili različite procese erozije koji bi mogli biti prisutni oko tijela tekućine.
Zatim su ovaj okvir primijenili na Titan, promatrajući tri specifična scenarija: jedan bez obalne erozije; drugi u kojem eroziju uzrokuju valovi; i treći u kojem je erozija jednoličan proces, pri kojem se obalni materijal postupno otapa ili pada pod vlastitom težinom. Posebno važna svojstva je udaljenost preko koje vjetar može nesmetano prolaziti preko tijela tekućine, prenoseći energiju na površinu tekućine. Što vjetar duže putuje, to se više energije prenosi i površina postaje nemirnija.
Kao jezera na Zemlji
"Eroziju valova pokreću visina i ugao vala," objašnjava Palermo. "Koristili smo udaljenost vjetra za približavanje visine vala jer što je veća udaljenost, duže vjetar može puhati i valovi mogu rasti."
Njihove simulacije pokazale su da su obale koje najviše nalikuju stvarnim obalama Titana one koje su oblikovali valovi. Obale s jednolikom erozijom podsjećale su na jezera na Zemlji koja su erodirala na isti način, poput otapanja vapnenca.
Iako ovo nije konačan dokaz, još uvijek nećemo znati postoje li valovi na Titanu dok ne odemo tamo i ne proučimo ga detaljnije. Misija pod nazivom Dragonfly planira stići na Titan 2034. godine, pa ćemo do tada morati biti strpljivi.
"Titan predstavlja primjer potpuno netaknutog sistema," kaže Palermo. "To bi nam moglo pomoći da naučimo više o temeljnim stvarima vezanim za eroziju obala bez utjecaja ljudi, a možda nam to može pomoći i u boljem upravljanju našim obalama na Zemlji."
