Dobar dan za svijet, rekao je Joe Biden. Najbolji dan u mom životu, rekao je Mohammed, 22-godišnji Palestinac u Gazi, koji je odbio dati svoje prezime New York Timesu iz straha da će ga Hamas kazniti jer je progovorio. Dan slavlja, rekli su bezbrojni Izraelci.
Reagirali su na smrt Yahya Sinwara, vođe Hamasa i tvorca masakra 1200 Izraelaca 7. oktobra koji je pokrenuo ovu posljednju godinu razaranja, rat koji je Gazu pretvorio u ruševine i odnio živote desetina hiljada Palestinaca civila. Kao što je Mohammed rekao: "[On] je započeo rat, raspršio nas i učinio raseljenima, bez vode, hrane ili novca… On je taj koji je natjerao Izrael da učini ovo."
Optimizam i pesimizam
Nada koju sada drže Mohammed, Biden i čelnici širom svijeta je da bi Sinwarova smrt mogla omogućiti da se ovaj horor show završi. Dopuštaju si ono najrjeđe osjećanje na Bliskom istoku: optimizam. I postoji slučaj za to. Problem je u tome što isti skup činjenica može poslužiti i kao sastojci za mnogo poznatiju bliskoistočnu robu: pesimizam, piše The Guardian.
Počnimo s pogledom punim nade. Ovo počiva na jednostavnoj istini da je u višemjesečnim pokušajima da se posreduje u prekidu vatre Sinwar bio prepreka, ili odbijajući uvjete koje su pregovarali američki ili katarski diplomati ili iznenada postaje nedostupan kada je bila potrebna odluka. Njegov zahtjev da Izrael pristane i na trajni prekid neprijateljstava, a ne na puku pauzu, i potpuno izraelsko povlačenje iz Gaze, čime bi se Hamasu omogućilo da se pregrupira i ponovno uspostavi kontrolu, jamčio je da nikakav dogovor nikada neće biti postignut. Sada kada je otišao, ta je prepreka uklonjena.
Ono što za sobom ostavlja, kažu optimisti, je organizacija u rasulu, s vakuumom vlasti na vrhu. Smrt Sinwara i, u julu, vođe Hamasovog vojnog krila, Mohammeda Deifa, ostavila je malo ljudi na terenu u Gazi s ozbiljnim statusom. Nemilosrdni izraelski vojni pritisak uzeo je svoj danak na Hamas, zorno prikazano činjenicom da, u svojim posljednjim trenucima, Sinwar nije bio na dobro branjenom zapovjednom mjestu, usmjeravajući svoje snage, već je trčao od kuće do kuće, sam, sveden na odbranu s izraelskog drona palicom.
Prema ovom tumačenju, ko god zauzme njegovo mjesto bit će preslab da ustraje na tvrdoj liniji koju je zastupao. Mogli bi biti podložni uvjetima prekida vatre na koje bi i Izrael mogao pristati: recimo, smanjeni broj palestinskih zatvorenika puštenih iz izraelskih zatvora u zamjenu za preostale taoce i prihvatanje uloge palestinskih tehnokrata, nepovezanih s Hamasom, u vođenju poslijeratne Gaze . Takav dogovor mogao bi biti zaslađen za svakoga ko ga je potpisao obećanjem sigurnog izlaska iz pojasa i preseljenja u Katar.
Pritisak da se kaže da takvom sporazumu ne bi dolazio samo od onih arapskih država koje su nekada bile pokrovitelji Hamasa, već i s ulica, od ljudi poput Mohammeda. Teško da je jedini među Palestincima koji prezire Sinwar zbog užasne i neizbježne izraelske odmazde koju je nanio na Gazu i, mnogo prije toga, zbog djela koja su ga učinila ozloglašenim kao mesar Khan Younisa: njegovo zloglasno sadističko mučenje i ubistvo tih Palestinaca optužio ga je za saradnju s Izraelom.
Netanyahu i 101 talac
Naravno, postoje dvije strane u bilo kakvim pregovorima, a izraelski premijer, Benjamin Netanyahu, nije bio ništa manje tvrdoglav u svojoj nespremnosti da postigne dogovor koji bi mogao okončati rat, iako je razbjesnio većinu izraelske javnosti, a posebno , porodici preostalih 101 taoca držanih u Gazi. Optimistično čitanje smatra da bi se, s mrtvim Sinwarom, Netanyahu mogao pomaknuti jer sada može tvrditi da je osvojio "potpunu pobjedu" koja je dugo bila njegov preduvjet za okončanje rata. S fotografijom za kojom je žudio - ubijenih najvećih neprijatelja zemlje - dostupnom na telefonu svakog Izraelca, Netanyahu će imati prostora za kompromis.
To je onda scenarij koji daje nadu. Protupregled svaku od tih činjenica vidi kroz suprotnu i tamniju leću. Prvo, ne vidi ništa ohrabrujuće u praznini gdje je nekad bio Sinwar. Njegova odsutnost znači da sada nema adrese za pregovarače, nema nikoga s ovlastima za postizanje prihvatljivog dogovora. Naprotiv, oni čelnici Hamasa koji ostanu vjerovatno će se osjećati obaveznima zastupati nepokolebljiv stav Sinwara, ne samo zbog načina njegove smrti.
Mnogi Palestinci i njihovi arapski pristaše tu snimku posljednjih trenutaka Sinwara dronom vide kao herojsku: posljednji čovjek koji ostaje, bori se do kraja, umire mučeničkom smrću. Umjesto da se sakrije pod zemljom ili u egzilu, u luksuzu Zaljevske države poput mnogih čelnika Hamasa, on je umro na prvoj crti fronta. Na arapskim društvenim mrežama legenda je već rođena - i koji god izraelski dužnosnik smatrao da je dobra ideja objaviti te slike, mogao bi doživjeti da požali svoju odluku.
Unutar Hamasa sigurno će postojati želja za osvetom. Očigledan način da Sinwarovi osvetnici uzvrate udarac bio bi ozlijediti ili ubiti izraelske taoce koje Hamas drži, što je mogućnost koja je nedavno prestravila porodici talaca.
Što nas dovodi do drugog ključnog partnera za bilo kakav dogovor o okončanju rata. Netanyahuova objava o Sinwarovoj smrti uključivala je jezik osmišljen kako bi prigušio svaku nadu da će sukob uskoro biti gotov. Bio je to "početak kraja", rekao je, ali ne više. Bez ne samo oslobađanja talaca nego i Hamasove predaje, "polaganja oružja", rat bi se nastavio.
Vidite zašto bi to rekao. Netanyahu osjeća da mu ide na ruku, njegova vlastita pozicija ojačana. Sada se može predstavljati kao ubica zmajeva - Sinwar u Rafahu, vođa Hezbollaha, Hassan Nasrallah, u Bejrutu - i kao čovjek koji je prkosio protivnicima, samo da bi na kraju pobijedio. Njegovi navijači brzo su primijetili da su svjetski čelnici, uključujući Bidena, pozvali Netanyahua da se drži podalje od Rafe: da je poslušao, kažu, Sinwar bi još bio živ.
Dogovor? Kakav dogovor?
Po ovoj logici, zašto bi sada popustio pred pritiskom SAD-a da iskoristi trenutak i dogovori dogovor? Uostalom, navikao je ignorirati Washington i plaćati malu cijenu. Posljednji primjer dogodio se ovaj tjedan kada su američki državni sekretar i ministar odbrane objavili zajedničko pismo u kojem zahtijevaju da Izrael poveća opskrbu humanitarne pomoći Gazi, iako znakovi na terenu sugeriraju da Netanyahu, barem djelomično, slijedi takozvani plan generala, koji poziva da se sjeverna Gaza očisti od civila i da se oni koji ostanu smatraju dijelom Hamasa prije nego što im se ponudi izbor: predaja ili izgladnjivanje.
Da bi Netanyahu promijenio kurs, morao bi se odvojiti od krajnje desnih koalicijskih partnera koji su mu omogućili da izbjegne izbore kojih se boji podržavajući ga na položaju – i koji vjeruju da je sada, kada je Hamas pao, upravo trenutak da udari jače – i uruči demokratskoj administraciji nagradu za diplomatski napredak malo više od dva tjedna prije izbora za koje želi da Kamala Harris izgubi, a Donald Trump pobijedi. Čini li se izglednom tako dramatičnu premijerovu promjenu?
Naravno, pametni bi rekli ne. Obično oni koji se klade na optimizam gube na Bliskom istoku. Ali mnogi Izraelci koji su se do sada protivili Netanyahuu imaju prostora. Mogu priznati da je premijer postigao neke taktičke pobjede, ali zahtijevaju da ih iskoristi u strateške dobitke – počevši od dogovora o prekidu vatre i povratka talaca, ali zatim krećući se prema diplomatskom procesu koji nudi drugačiju budućnost za Izrael i svojim susjedima. Usmjeravajući raniju eru, njihova bi poruka mogla biti: sa Sinwarovom smrću, imate svoju potpunu pobjedu – sada osvojite mir.
