Vanjski Sunčev sistem je kao krajnja granica divljine. Toliko je daleko od Sunca da naši teleskopi ne mogu lako vidjeti šta je vani; svako može nagađati kakvi se čudni objekti skrivaju u dalekim dijelovima planetarnog diska, piše Science Alert.
Znamo da postoji polje malih, ledenih stijena koje se proteže izvan orbite Neptuna. Ovo je Kuiperov pojas, gdje se nalaze patuljasti planeti Pluton, Eris i Haumea. Daleko iza toga nalazi se hipotetski Oortov oblak, ogromno sferno polje malih stijena koje okružuje cijeli Sunčev sustav, a čija je prava veličina nepoznata.
Smatra se da ovdje potječu dugoperiodični kometi Sunčevog sistema; ali šta bi još moglo vrebati vani? Jedna primamljiva mogućnost je prisutnost planeta – ne bilo kakvih starih planeta, već i onih s izvanzemaljskih zvijezda.
Sada je teoretski astrofizičar Amir Siraj sa Univerziteta Princeton utvrdio koliko bi vanzemaljskih planeta moglo biti vani, skriveno od našeg pogleda. Prema njegovim proračunima, na čisto matematičkoj razini moglo bi postojati 1,2 planeta s masom većom od Marsa; 2.7 s masom usporedivom s Marsom; i 5,2 s masom usporedivom s onom Merkura.
Ovo su samo obrazložena nagađanja, temeljena na drugim obrazloženim nagađanjima, ali ideja da bi vani mogao postojati samo jedan skriveni svijet koji je doputovao s daleke zvijezde svakako je fascinantna.
Cijelo se pitanje pojavilo s otkrićem onoga što je poznato kao slobodno lebdeći ili lažni planeti, prvi put objavljeno 2000. godine. To su planeti koji su se odvojili od svoje zvijezde i izbačeni iz svojih matičnih sustava kako bi lutali galaksijom, nevezani. Smatra se da gravitacijske interakcije prilično lako proizvode nestabilnost potrebnu za to, što dovodi do cijele hrpe planeta koji jure svemirom.
Nejasno je koliko je ovaj fenomen čest, ali sve smo bolji u otkrivanju tih usamljenika, što znači da su procjene brojeva sve preciznije.
Još je zanimljivija ideja da ovi planeti neće nužno ostati nesputani. Ako prođu malo preblizu zvijezde, zahvatit će ih gravitacija. Znamo da se to može dogoditi u manjoj mjeri – čini se da je Jupiter apsolutni bandit koji krade svemirski kamen.
Siraj je želio znati kolike su šanse da se to dogodi Suncu. Dakle, započeo je s procjenama broja lažnih planeta u Mliječnoj stazi i procjenama postotka zvijezda koje će vjerojatno uhvatiti lažne planete. Iskoristio je tu informaciju kako bi izračunao vjerovatnost da će ti planeti proći pored Sunčevog sistema dovoljno blizu da ih uhvati Sunčeva gravitacija.
Njegovi izračuni su pokazali da postoji prilično dobra šansa da tamo vani postoji planet, negdje između mase Merkura i Zemlje, koji samo visi u hladnoći i mraku.
"Pokazali smo, na temelju jednostavnog teorijskog argumenta, da zarobljeni zemaljski planeti vjerojatno postoje u vanjskom Sunčevom sustavu", piše u svom radu.
"Budući bi rad trebao uključivati simulacije koje detaljnije proučavaju hvatanje i zadržavanje slobodno plutajućih planeta, kao i planeta povezanih s drugim zvijezdama. Osim toga, simulacije mogu rasvijetliti distribuciju vjerovatnosti za orbitalnu ravninu i položaj na nebu za uhvaćene planeta. Budući rad također bi trebao istražiti druge promatračke testove za postojanje zarobljenih planeta."
Dodaje da, ako se neko samo nađe u dovoljno povoljnom položaju na nebu, mogli bismo ga uočiti pomoću zvjezdarnice Vera C. Rubin, koja se trenutno gradi u Čileu, a očekuje se da će započeti naučne operacije 2025. godine.
