Veliki dio savremenog holivudskog položaja jedne filmske zvijezde vrti se oko ideje celebrityja. Sada, više nego ikad prije, publika ima jedinstvenu mogućnost da probije veo mističnosti koji je nekad davno poznate postavio u poštovan položaj. Zahvaljujući društvenim mrežama i rasprostranjenosti intervjua i profila koji sve više otkrivaju, čest je osjećaj među brojnom očaranom publikom i fanovima da su im ta velika imena bliska, ili barem njihove javne persone.
To često dovodi do čudnog osjećaja nametljivog vlasništva simptomatičnog „stan kulturi“, ali često postoji vrsta neformalnog poziva koji dopušta publici da donosi zaključke o glumcima, projektima koji ih zanimaju, vrstama uloga koje će dobili ili ne, te za koje bi postojeće likove bili savršeni.
Komponenta iznenađenja koju su nekada davno koristili Marlon Brando i Jack Nicholson postala je previše rijetka. Zbog ovog razloga, nespoznatljive kvalitete i sposobnosti suprotstavljanja očekivanjima, Tom Hardy se pojavio kao jedan od najzanimljivijih glumaca svoje generacije.
Od Mad Maxa do Caponea
Prošle sedmice nije izašao samo njegov novi film Capone, u kojem igra zloglasnog kriminalca, već je obilježena i peta godišnjica remek djela Georgea Millera „Mad Max: Fury Road“, sa Hardyjem u glavnoj ulozi cestovnog ratnika. Oba filma pružaju priliku za razmišljanje o Hardyjevoj karijeri, obilježenoj neočekivanim projektima i interesantnim odabirom likova koji ga često odvedu u carstvo žanrovskog filma. „Postoji element opasnosti koji je potreban za rad“, rekao je Tom Hardy 2017. godine na pitanje o odnosu između javne osobe i posla kojim se bavi. Ovaj element opasnosti nije samo zato jer Hardy ima sklonost igrati mračne likove, zlikovce i antiheroje, već i zbog načina na koji se unosi u ulogu, sa svojevrsnim napuštanjem ega.
Hardyjev performans kao Alphonse Capone je savršen primjer vrste opasnosti kakvu očekujemo od glumca. To je karakterizacija prepuna gunđanja, turpijanja i prđenja dok glumac utjelovljuje Caponea zaraženog sifilisom i pogođenog demencijom u posljednjoj godini njegovog života. Film, koji je dobio pomiješane kritike, prekriva granicu između prestiža i srži dok je Hardy u svom elementu i miješa šekspirovski patos prikladan nekom priznatom dramskom glumcu sa karikaturom iz stripova.
Hardy dekonstruira gangstera stvarajući umiruće filmsko čudovište okruženo statuama i krvoprolićima koji predstavljaju njegove bolje dane. Ima nekog divljenja u Hardyjevoj neustrašivosti da izgleda glupo i omalovažano. A kada se osvrnemo na njegovu karijeru, upravo su ovi aspekti pratili Hardyja. Glumac ima spremnost da dekonstruira ono poznato, kako u pogledu uloga koje uzima, tako i ličnog statusa kao popularnog glavnog glumca.
Iako je Hardy prvi put upao u mainstream zahvaljujući Christopheru Nolanu i „Inceptionu“ (2010), glumac je godinama oduševljavao izvrsnim, većinom sporednim ulogama na britanskoj indie sceni. Većina ga je upoznala u „Bronsonu“ (2009), koji je pratio život najnasilnijeg britanskog kriminalca kroz leće nadrealizma i vaudevilske glume. Ono što je zanimljivo je da unatoč popisu visokobudžetnih filmova i nominaciji za Oskara za film „The Revenant“ (2015) koji su oblikovali njegovu karijeru u posljednoj deceniji, Hardy koji se polio vazelinom kao Bronson i Hardy koji se usrao dvaput kao Capone su ista osoba.
U godinama između dva lika, jasno je da glumac nije iskoristio ovaj clout da snima samo određene filmove i radi samo sa određenim imenima. Nema osjećaja da on želi zadržati celebrity Toma Hardyja. Zapravo, kada ga je Hollywood želio smjestiti u kutiju sex-simbola koji će igrati „prosječnog momka“, poput romantične komedije „This Means War“ (2012), koju je Hardy nazvao „očajnim“ iskustvom, glumac je krenuo još dalje izvan crte očekivanja, uzimajući filmske i TV projekte koji su mu omogućili rušenje prividnih granica između glavnog glumca i sporednog glumca.
Nikada nije birao prosječne uloge
Gledajući njegovu filmografiju postaje jasno da Hardy nije zainteresovan igrati prosječne uloge. Čak i u malim dramama poput „Locke“ (2013), „The Drop“ (2014), „Legend“ (2015), nagrađivanim filmovima kao „Warrior“ (2011), „Tinker Tailor Soldier Spy“ (2011) i „Lawless“ (2012), glumac ima sklonost za igranje likova sa čudnim tikovima, komplikovanom seksualnošću i naglascima koje je teško dešifrovati.
Nijedan lik ne sliči drugom, ali se čine objedinjeni jer se Hardy suprotstavlja ideji da se bilo koji od likova može uklopiti u jednu „vrstu“, odnosno da ga može igrati bilo koji glumac. Kod Hardya će uvijek biti nešto izvanmrežno i malo drugačije od onoga što je publika zamislila. Ovo je glumcu posebno dobro služilo kada su u pitanju žanrovski filmovi sa izmišljenim likovima koji već imaju bazu obožavatelja i specifična očekivanja o tome kakav bi lik trebao biti.
Hardy je oduvijek stvarao dom u žanrovskim filmovima, počevši sa holivudskim probojem u „Star Trek: Nemesis“ (2002), gdje je igrao negativca Shinzona, klona Jean-Luca Picarda. Čak i u ovoj ranoj ulozi, Hardy se odupirao očekivanjima, odlučivši ne imitirati ekspresije i manirizme Patricka Stewarta. Umjesto toga, našao je vlastiti način koji je i harizmatičan i tajanstven. Deset godina kasnije Hardy je usavršio igranje negativca kada je preuzeo ulogu Banea u „The Dark Knight Rises“ Christophera Nolana.
Sa nezaboravnim vokalnim performansom, koji je i dalje sklon parodijama, Hardy je uzeo prenaglašenu muškost stripovskog lika i ogulio je fokusirajući se na aspekte stripa koji sugerišu da je Bane slomljeno dijete prerušeno u zamke rata i revolucije, koje je duboko u sebi krhke prirode. Koliko god bilo privlačno gledati Banea kako lomi Batmana, momenat u njegovoj izvedbi koji se posebno izdvaja je pred kraj kada pretučeni Bane pada na pod, teško diše i jedva sastavlja riječi, sa istinskim strahom u očima. Ovaj trenutak slabosti i ljudskosti iza neobičnog lika je testament Hardyjevom zanatu i sposobnosti da čak i zlikovce napravi žalosnim, aspekt kojem se vratio i u ulozi Johna Fitzgeralda u „Revenantu“.
Kad je u pitanju „Mad Max“ i preuzimanje lika kojeg je obilježio Mel Gibson u čak tri filma, Hardy je odabrao sličan dekonstruktivan i otkrivajući pristup. U njegovom Maxu nije bilo imitacije Gibsona, a Hardy čak i ne pokušava koristiti australski akcent. Postoji debata da li je Max uopće glavni lik ili je zapravo Furiosa (Charlize Theron), koja je dobila većinu akcije, emocionalnih ritmova i linija dijaloga. Čak i sa tako kultnom figurom, Hardy nam ne pruža lika kojem očekujemo, već lika koji najbolje služi filmu. Kao naslovni lik, Hardy pronalazi svoj element opasnosti u osnovi postavši sporedni lik, onaj koji razumije da je ponekad najbolji način za preživjeti korak unazad.
Krši nepisana holivudska pravila
U svijetu u kojem očekujemo da filmske zvijezde imaju posebno definiranu stazu karijere, sa krajnjim ciljem postati superheroj ili osvojiti Oscara, Hardy se odmiče od takvih ograničenja. Taman dok se Britanac kretao po stazi prestiža, odlučio je potražiti ulogu u „Suicide Squadu“ Davida Ayera, ali je na kraju morao odustati zbog problema sa rasporedom. Ova želja da igra još jednog stripovskog lika, tako brzo nakon Banea, kršila je sva navodna pravila koja se ovih dana vezuju za glumce.
Hardy je u konačnici našao narednog lika iz stripova i prekršio još više pravila u „Venomu“, gdje je igrao Eddieja Brocka i njegovog simbiota Venoma. Dok su neki fanovi pretpostavljali da je glumac došao samo pokupiti lovu, ispalo je da se radi o strastvenom prikazu fandoma i suludoj izvedbi obilježenoj sjajnom fizičkom komedijom i vokalnim radom. Tom Hardy možda je bio u četiri filma nominovana za Oscara u protekloj deceniji, no evo ga, na vrhuncu karijere, sjedi u akvariju, lomi jastoge na pola i sve to sa apsolutnom uvjerenošću. Koji drugi nominovani Oscarovac prave ovakve poteze u Hollywoodu?
Nikad se ne zna kuda će karijera odvesti Hardyja, a iako se čini da mnoge projekte diktira želja publike i očekivanja fanova, Hardy ih konstantno zanemaruje. Čak i sada, dok se priprema za naredni film u kinima, „Venom: Let There Be Carnage“, glumac se vratio u opasnu zonu i pokušava nešto novo kao gost u britanskoj dječijoj seriji „Cbeebies Bedtime Stories“.
Hardyjeva želja da se bavi onim što ga uzbuđuje nadmašuje bilo koja druga razmatranja i prepušta se filmografiji punoj stalnih iznenađenja. Srećom po nas, ne postoji žanr ili format koji je izvan granica za njega. Iako postoji dobra šansa za ponovnu saradnju sa Nolanom, putovanje sa Georgeom Millerom i borbu sa Spider-Manom, jednako je moguće da ćemo ga vidjeti u nekom suludom projektu koji niko nije očekivao, što bi bio još jedan podsjetnik na Hardyjevu rijetku i neuhvatljivu prirodu.
