U grčevitoj borbi za život u COVID-bolnici Kliničkog centra u Nišu, student i rekreativni sportista Predrag Nikolić iz okoline Leskovca, 17 dana je proveo u komi na respiratoru, a 11 i na dijalizi.
Mesec nakon povratka kući, ovaj dvadesetjednogodišnjak ponovo priprema ispite, dok će za povratak na basket morati da čeka do proljeća. U razgovoru za Anadolu Agency (AA) kaže da još ne vjeruje šta je preživio.
Osoblje Kliničkog centra u Nišu Predraga pamti kao najmlađeg pacijenta kog su morali da prikače na respirator, a on osoblje – kao prijatelje koji su mu u svakom trenutku pružali podršku i utjehu.
Primljen je, kažu ljekari, u jako teškom opštem stanju u koje je zapao nedugo nakon prvih simptoma.
„Osjetio sam malaksalost i znojenje, desila mi se i nesvjestica, pa sam iz leskovačke bolnice sanitetom prevezen u Niš i odmah iste večeri pao u komu“, počinje Predrag.
Poput većine vršnjaka, nije mislio da koronavirus može ikako da mu naškodi, a još manje da izazove komplikacije zbog kojih će sedmicama biti bez svijesti, i to pod konstantnim nadzorom nekoliko desetina medicinskih tehničara i ljekara različitih specijalnosti. O drami koja se nad njegovim krevetom čitavo vrijeme odvijala saznao je tek kasnije od ljekara i porodice i još mu je, kaže, teško da sve to shvati.
„Kada sam se probudio, prišla mi je doktorka Katarina Jović i pitala da li hoću da pričam sa roditeljima. Pozvala ih je preko Vibera. Ugledao sam roditelje presrećne, a nisam ni znao šta se sve događalo, pošto sam spavao. Mislio sam da je bilo dan–dva spavanja, a zapravo je to bilo 17 dana borbe za životom“, govori Predrag.
Nije mu bilo lako da prihvati činjenicu da je prošlo toliko vremena i da mu je život tako dugo visio o koncu. I pored takvih saznanja, nije osjetio strah, ali nestrpljenje da što prije ode kući – jeste.
„Nisam mogao da se pomjeram, ni ruke, ni noge, sve je to išlo malo po malo. Jedan dan mogu da pomjerim jedan prst, sutradan šaku, ruku da podignem. Uglavnom, oporavak je tekao baš sporo, a vježbao sam dva puta dnevno“, prisjeća se Predrag.
Kući je otpušten poslije dva mjeseca bolničkog liječenja i čini mu se da oporavak u porodičnom domu u Maloj Grabovnici teče brže. Tome vjerovatno doprinosi i neprestani osmijeh majke Suzane, koja kaže da ni o čemu drugom, osim o svojoj sreći, ne može da govori.
Da bi pratio oporavak jednog od omiljenih pacijenata, tu dolazi dr Radmilo Janković, direktor Klinike za anesteziju i intenzivnu terapiju Kliničkog centra u Nišu i upravnik COVID bolnice, gdje je Predrag bio jedan od više od 4.600 pacijenata.
Dok se pripremao njegov transport za Niš, dr Janković je bio kod kuće, ali na konstantnoj vezi sa upravnicima COVID-bolnica i direktorima zdravstvenih centara na jugu Srbije, koji su teške pacijente prema dogovoru slali u Niš. Iz Leskovca je Jankoviću dojavljeno da imaju pacijenta sa obostranom upalom pluća i sve lošijom funkcijom srca.
„Ejekciona frakcija mu je bila ispod 25 posto, što odgovara starijoj osobi u terminalnoj fazi srčane insuficijencije. Kažem – hitno šaljite! Primljen je najprije u stacionar, gdje su kardiolozi odmah priskočili i uradili ultrazvuk srca, onda krenuli sa dopunom terapije. Vrlo brzo smo ga spustili u jedinicu intenzivne njege i unutar 24 časa je bilo jasno da će on morati da se stavi na mehaničku ventilaciju, jer mu je gasna razmjena bila kritično niska i loša“, sjeća se dr Janković.
Tada je, kaže, počela drama koja nije trajala samo dok je Predrag bio na respiratoru, već i poslije toga, s obzirom na to da je on imao „nešto što se sada na zapadu zove COVID-om posredovana multiorganska insuficijencija.“
„Sem pluća koja su otkazala, odnosno nije bilo dovoljno plućnog tkiva za adekvatnu gasnu razmjenu, njemu je potpuno popustila pumpna funkcija srca. On je bio na lijekovima, dobutaminu, na vazopresornim lijekovima kako bismo mu održavali krvni pritisak i srčanu funkciju. Vrlo brzo nakon toga su otkazali i bubrezi, pa su se onda uključili nefrolozi i plasirali smo dijalizni kateter i 11 dana je bio na dijalizi. U međuvremenu je laboratorija bukvalno divljala sa vrijednostima“, priča doktor.
Zatim je počela da popušta i jetra i to su bili momenti kada su mnogi posumnjali u uspeh liječenja, ali nastavili da od sebe daju sve.
„Kad smo pomislili da dobijamo bitku, vrijednosti elektrolita su bile frapantne. Natrijum je išao na 165 i morali smo obazrivo da spuštamo njegov nivo da mu ne bismo oštetili mozak. Sjećam se da smo gledali one analize i pitali se šta da radimo. Prisjećali smo se recepture jer, znate, u svakom rastvoru ima malo natrijuma. I morala je da mu se da čista voda bez natrijuma. Sjećam se da smo onda rekli - pa dobro, uzet ćemo vodu sa česme. Preko sukcije kroz nos smo ga praktično pojili, tačno 250 mililitara svakog sata kako bismo razblažili krv i oborili nivo natrijuma koji ga je ugrožavao. Na kraju smo uspeli. Naravno, uz njegovu pomoć, bilo je tu dosta njegove snage“, kaže dr Janković.
Dobra vijest je bila da su Predragu zatim proradili bubrezi i pluća, pa je odvojen sa respiratora, ali opasnost još nije prošla.
„Jedno plućno krilo je bilo potpuno atelektatično, nije ga bilo od izliva i krvi u tom hemitoraksu, pa su se onda uključili i grudni hirurzi. Drenirali smo i čekali, snimali svakog dana da krene, da se pluća šire. Na kraju smo uspjeli i u tome. Grudni hirurg je izvukao lijevi torakalni dren, posljednje medicinsko pomagalo koje je Peđa imao“, govori dr Janković.
Timu koji je učestvovao u Predragovom liječenju poslao je kontrolni snimak pluća – po prvi put sasvim uredan. U vreme kada je COVID-bolnica imala oko 80 teških, životno ugroženih pacijenata, Peđin oporavak je medicinskim sestrama i lijekarima „dao krila“.
„Pustio sam poruku da ćemo sutra uraditi još jedan kontrolni snimak i da Peđa zatim ide kući i da je majka sa njim. Za par desetina sekundi stiglo je bar 70 lajkova, a neki su već otišli nazad u svoje bolnice u Aleksinac, Vranje i Leskovac. Onako, bilo je to za nas, i danas je, prilično emotivno“, kaže ljekar.
Predrag je zatim prebačen na intenzivnu njegu u takozvanoj „zelenoj zoni“, pošto je PCR test već bio negativan.
