O megalodonima, najvećim i najopasnijim predatorima koji su ikad plivali oceanima, već ste čitali. Vjerovatno vam je poznato da su ovi gorostasi dosezali dužinu od dvadeset metara te da su zastrašujućim trokutastim zubima, oštrim poput britve, s lakoćom komadali i najveći plijen.
Bez prirodnih neprijatelja, bili su na vrhu prehrambenog lanca prahistorijskih mora. Na meniju su im bili veliki morski sisavci, poput kitova, no povremeno su se sladili i životinjama skromnijih dimenzija – delfinima, tuljanima ili manjim morskim psima.
Kad bi megalodon napao, smrt nije nastupala brzo: žrtvi bi prvo pojeo peraje i rep, da ne može pobjeći, a potom se polako gostio ostatkom. Živjeli su tokom miocena i pliocena, da bi koncem potonje epohe izumrli.
O ovim alfa predatorima ne zna se mnogo: budući da su imali kostur sazdan od hrskavice, sačuvano je vrlo malo fosilnih ostataka, s iznimkom njihovih zuba, koji su im i dali ime. Tim američkih palenotologa nedavno je obogatio to znanje, a njihovi uvidi objavljeni su u časopisu “Historical Biology”.
Glavni autor studije Kenshu Shimada, paleontolog sa Sveučilišta DePaul, proučavajući geografsku rasprostranjenost ovih drevnih gorostasa shvatio je da su megalodoni nastanjeni u hladnim vodama bili znatno veći od onih koji su živjeli u toplima, piše Povijest.hr.
“Naši nalazi sugeriraju da je tzv. Bergmanovo pravilo, koje se odnosi na moderne morske pse, vrijedilo i za megalodone. Njegov tvorac, biolog Carl Bergman, objasnio je da veći morski psi nastanjuju hladnije vode, zato što im njihove dimenzije omogućuju da na učinkovitiji način zadržavaju tjelesnu toplinu nego što je to slučaj kod manjih jedinki”, ispričao je stručnjak.
