Horor je jedan od najpotcjenjenijih žanrova kada su u pitanju dodjele prestižnih nagrada. Akademija filmskih nauka i umjetnosti gotovo svake godine Oscara za najbolji film dodjeljuje dramama i biografskim filmovima.
No 1992. godine jedan horor postigao je nešto što nije uspjelo nijednom njegovom prethodniku (a ni nasljedniku). Psihološki horor Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs), reditelja Jonathana Demmea, osvojio je čak pet Oscara, među kojima je bio i Oscar za najbolji film.
Ostala četiri Oscara također su bila dio najbitnijih kategorija - Demme je osvojio Oscara za najboljeg reditelja, Anthony Hopkins za najboljeg glavnog glumca, Jodie Foster za najbolju glavnu glumicu i Ted Tally za najbolji scenarij.
Foster i Hopkins utjelovili su legendarne likove Clarice Starling i Hannibala Lectera. Baziran na istoimenom romanu Thomasa Harrisa, film je pratio lov na ubicu Buffalo Billa, u kojem su učestvovali detektivka Starling i karizmatični serijski ubica i psihijatar Hannibal Lecter.
Film je toliko oduševio gledatelje i kritičare da je nominiran u sedam kategorija na dodjelama Oscara, a osvojio je nagradu za najbolji film, koju su do tada dobivali samo historijski filmovi, drame i biografski filmovi.
Prema Far Out Magazineu, do ovog uspjeha došlo jer je Demme uspijevao prijeći granice žanrova u svojim filmovima. Prije nagrađivanog horora Demme je režirao koncertni film Stop Making Sense za bend Talking Heads. Par godina nakon premijere Kad jaganjci utihnu režirao je dramu Philadelphia s Denzelom Washingtonom i Tomom Hanksom, koja se smatra jednim od prvih filmova koji su se bavili problematikom AIDS-a.
Foster je u intervjuu rekla da se Demme nije htio limitirati jednim žanrom.
"Ljudi koji su ga poznavali iznenadili su se kada su čuli da radi na filmu Kada jaganjci utihnu jer su mislili da će to biti tipični horor-film", prisjetila se Foster.
"No ja mislim da je bilo pametno što su Jonathanu dali da snima film, jer su znali da će on pronaći srce cijele priče, i prikazati Clariceino gledište."
Demme je izjavio u intervjuu za Deadline da je film htio približiti što široj publici.
"Htjeli smo privući što više gledatelja i nismo na ovo gledali kao na film s grafičkim scenama nasilja, film o krvoproliću ili ludom ubici. To je bila priča o mladoj ženi."
