U cijelom haosu koji nas je sve zadesio Evropska unija, odnosno ideja solidarnosti kao jedan od principa ove zajednice kao da je prestala postojati, kao da se zamrznula ili izgubila, zalutala neznano kuda dok brojevi oboljelih i umrlih samo rastu. Zemlje su se s epidemijom koronavirusa suočile same i preko noći se organizirale svaka za sebe kako su znale i umjele.
Vrijeme kada nam se EU činio kao neka dobra, bogata teta koja nas željno očekuje za raskošnom trpezom u svojem domu odavno je zaboravljeno. Kako je sada sve to daleko! U ovoj se krizi množe sumnje da je EU možda samo fatamorgana, piše Jutarnji list.
Nejedinstvo o raznim pitanjima bilo je, doduše, očigledno i znatno prije. Nama se lomilo preko leđa u vrijeme ratova devedesetih, kad su Njemačka, Velika Britanija i Francuska zauzimale posve različite strane. Zatim se EU podijelio na sjever i jug oko spašavanja Grčke, odnosno eura, da bi podjela doživjela vrhunac u vrijeme izbjegličke krize 2015. i 2016.
Pukotina između istoka i zapada postala je jaz kad je Mađarska podigla žilet-žicu i odbila prihvatiti izbjegličku kvotu. Jedino oko čega su se članice složile bilo je zadržavanje izbjeglica u Turskoj. Jedna od posljedica tog nejedinstva je i porast nacionalizma, desnog populizma i sve veće zatvaranje u nacionalne granice.
Kriza zbog epidemije pogoršala je situaciju. To je najnovija, a možda i najvažnija kriza jer otkriva da Unija ne funkcionira na onom osnovnom nivou solidarnosti i suradnje zbog spašavanja života vlastitih građana. Ne samo da nije bilo i još nema zajedničke strategije borbe protiv epidemije, nego je na vidjelo izašla zastrašujuća sebičnost s grabežom oko uvoza opreme.
Italija je dugo ostala bez ikakve pomoći, čak je Njemačka u početku zabranila izvoz zaštitne opreme. Nitko je nije imao dovoljno, ali nije bilo volje da se taj problem zajednički rješava. Pomoć je stigla s neočekivane strane, uskočili su Kinezi i Rusi. Sada evropske zemlje jedna drugoj pomažu u zbrinjavanju bolesnika, no ta pomoć stiže u času kad je ideja solidarnosti, pa i smisla zajedništva u vrijeme nevolje već jako narušena.
U ovakvim se situacijama iskazuju pripadnost istoj zajednici, briga jednih za druge. Ako na tome projekt propada, što će ostati? Izgubljeno povjerenje građana teško je nadoknaditi. I dok jedni vjeruju da će ova kriza ojačati EU, drugi se pribojavaju da je na putu raspada. Solidarnost u pružanju zdravstvene pomoći već je omanula, pitanje je samo zbog čega - ogromne i trome birokracije koju je teško pokrenuti, nedostatka liderstva ili elementarnog nedostatka osjećaja zajedništva.
Sada je na redu drugi dio priče: financijska pomoć za oporavak od štete. I tu se EU odmah rascijepio po staroj podjeli na sjever i jug. Italija, Španija i Francuska traže da se osigura mogućnost zajedničkog zaduživanja dok se Njemačka, Austrija, Finska i Nizozemska tome protive jer se boje da će većina zaduženja tzv. korona obveznica otpasti na njih. Isto to dogodilo se 2010. u vrijeme krize eura, kad je Njemačka odbila euroobveznice.
Znaci duboke razjedinjenosti vidjeli su se i u nedavnom govoru naciji Angele Merkel, koja nije ni spomenula Evropu. Za razliku od nje, Emmanuel Macron se u svojem govoru fokusirao upravo na Europu i činjenicu da svaka zemlja za sebe ne može savladati krizu koja već pokazuje dramatične obrise, recesiju i masovnu nezaposlenost. Treba misliti i na to da bi odbijanje korona obveznica moglo izazvati porast euroskepticizma, ali i jačanje populizma desnice koji se hrani nezadovoljstvom i strahom.
Razlika između korona obveznica ili drugih izvora, odnosno fondova za oporavak može se učiniti nebitnom, novac je novac - s tim da treba znati da su fondovi za zemlje unutar Schengena veći nego za one izvan njegovih granica. Ali na simboličnoj razini nije tako. Izgradnja europske zajednice naroda velik je i težak, a prije svega dugotrajan posao, ali ako je svaka kriza potkopava, u jednom času to prestaje biti zajednički pothvat jer se od interesa pojedinih zemalja više ne vidi onaj zajednički. Pritom politički problemi padaju u drugi plan, kao, na primjer, ukidanje demokracije u Mađarskoj Viktora Orbana.
Premda to u ovom času zvuči brutalno, ma koliko virus ugrožavao populaciju Evrope, sagledan u perspektivi velikih epidemija i ratova ipak je manje poguban za ljudske živote nego za zajedništvo. Bolje rečeno, za preživljavanje Evropske unije kakvu poznajemo i za ideju Europe za kakvu se, recimo, zalagao George Steiner. Neki su ugledni teoretičari poput Ivana Krasteva još do jučer smatrali da će Evropskoj uniji presuditi nacionalizam, razlika između istoka i zapada u shvatanju demokratije (neliberalna demokracija) i izbjegličko pitanje. Pokazalo se da je prognoziranje u politici jako nezahvalno. Jer tko bi rekao da bi joj mogao presuditi jedan virus? Treba se zaista bojati da će temeljni principi EU postati najveća žrtva korone.
