Šesti javno predavanje iz ciklusa "Naša baština -„Epidemije i rat: Bolest i liječenje bosanskohercegovačkih vojnika u Prvom svjetskom ratu 1914-1918“ održano je sinoć u Muzeju Sarajeva.
Uvodničarka na predavanju je bila Dženana Kurtović, MA (Muzej Sarajeva) koja je prisutne upoznala sa historijatom depandansa Muzej Sarajevo 1878-1918. Kurtović se osvrnula na historijat osnivanja zbirke austrougarskog perioda, te je naglasila da je Muzej Mlade Bosne otvoren 28. juna 1953. godine, govorom Daneta Olbine, predsjednika Narodnog odbora. Nakon završetka rata 1992,-1995,, naziv Muzeja je promijenjen i on danas nosi Muzej Sarajevo 1878.-1918., a autor postavke je muzejski savjetnik Mirsad Avdić. Kroz muzejske eksponate Kurtović je prisutne upoznala sa periodom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom je objašnjavala određene procese od okupacije Bosne 1878. godine.
Naglasila je podijeljenost bh. stanovništva na vijesti po pitanju okupacije BiH i iznijela je niz informacija o ustanku u Sarajevu, kojim su se željele spriječiti uspostava austrougarske vlasti. Ipak, austrougarske vlasti su uspostavile vlast i počele sa procesom obnove. U Bosnu je došlo do prodora nove zapadne kulture. Kurtović se zatim osvrnula na rad gradskog poglavarstva grada Sarajeva, razvoj štampe u austrougarskom periodu i novinama koje su izložene na postavci, kulturom stanovanja. Potom, fokus njenog predavanja bio je na razvoju umjetnosti i slikama koje su izložene na postavci, razvoju industrije i saobraćaja. Kurtović je naglasila kulturnu ulogu koju su širile austorugarske vlasti osnivanjem Zemaljskog muzeja BiH. Osnivanjem Zemaljskog muzeja BiH, austrougarske vlasti su željele ispuniti svoju kulturnu misiju. Na kraju, fokus je bio na atentatu, ubistvu Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije, te učestvovanju bh. vojnika u Prvom svjetskom ratu na strani austrougarske monarhije.
Riječ je potom dala predavačici dr. sc. Mineli Radušić (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu). Dr. Radušić je govorila o učestvovanju bh. vojnika u ratu, bolestima i načinima liječenja bh. vojnika u austrougarskoj vojsci. Tom prilikom Radušić je naglasila da su bosanskohercegovačke vojne jedinice bile dio carske i kraljevske armije Austro-Ugarske monarhije, dok je nepovjerljivi (pravoslavni) dio bio na strani Srbije. Iznijela je određene statističke podatke po pitanju bosanskohercegovačkog vojnog potencijala; ukupnno 10.298 osoba, od toga pješadije 8.699, tehičke i saobraćajne jedinice 355, ostale jedinice 1274. Zatim je predavanje nastavila sa citatom Louisa Magnera, koji kaže: „Do 18. stoljeća je bio mnogo veći broj vojnika koji su stradali od neke infektivne bolesti nego onih koji su umrli od posljedica ratnog sukoba.“
Faktori koji pogoduju širenju infekcija, Radušić je grupisala u četiri kategorije: 1. nekvalitetna i oskudna ishrana (jednolična i nekvalitetna ishrana, slabe nutritivne vrijednosti - ugljikohidrati, minimalne obročne porcije ili potpuni izostanak istih); 2. nedostatak pitke vode (nedostatak pitke vode i konumiranost zamućene, kišne vode, vode iz rijeka, potoka), 3. loše higijenske navike (nedostatak dezinfekcionih sredstava, sapuna i šampona, problem opskrbe čistom odjećom i obućom, nedostatak rublja). 4. opća iscrpljenost, nedostatak sna (neredovna i nekvalitetna san, malo sna – sat ili dva, slabije lučenje melatonina).
Zatim, Radušić je prisutne upoznala sa infektivnim bolestima ili kako ona to naziva „neprijateljima iz sjene“, koji su dovodili do smrti bh. vojnika na frontu, a to su: kolera (akutna infektivna bolest, infekcija konzumiranjem zagađene vode), trbušni tifus (akutna infektivna bolest, inficiranje kontaminiranom vodom, neopranim voće, povrćem te neodgovrajućom higijenom tokom vršenja službe), dizenterija (akutna infektivna bolest, bolest probavnog sistema), pjegavi tifus (akutna infektivna bolest, loše higijenske navike) tuberkoloza (hronična infektivna bolest) i sifilis (spolni sifilis primatno, povezana sa lošim moralnim navikama i upražnjavanjem prostitucije).
Bh. vojne jedinice su bile izuzetno važne austorugarskoj vojsci i bile su vrijedna resurs – alat za ostvarivanje vojno-političkih, ideoloških i drugih ciljeva Austro-Ugarske Monarhije. Iz tog razloga, austrougarske vlasti su sporovodile strogu kontrolu vojnih jedinica, jasnu organizaciju i adekvatnu zaštitu. Godine 1914. donesen je Zakon o suzbijanju priljepčivih (zaraznih bolesti). Zatim se osvrnula na liječenje na frontu i navela ustanove u kojima su se liječili vojnici: provizorni zavodi, vojne bolnice, barake – kao izolatorij za oboljele. Radušić je naglasila da su austrougarske vlasti koristile sanitetske kolone i željezničke vozove za transport oboljelih, te su postojale specijalizirane ustanove za liječenje: infektivna odjeljenja Zemaljske bolnice, kotarskih i općih bolnica, Carska i kraljevska Vojna bolnica Marija Zvijezda i banja Ilidža. Pacijenti su otpremani i u druge dijelove Monarhije: Zavod za ranjenike u Beču, infektivne bolnice, sanatorij i Stenjevac – umobolnica.
Na kraju, fokus izlaganja dr. Radušić je govorila kako su austorugarske vlasti nastojale zaštiti vojnike od obolijevanja. Austorugarske vlasti su nastojale staviti infekciju pod nadzor – pažljivo evidentirati svako kretanje vojnih trupa, pregled i dezifencija su obavezni, izolacija i karanterna, imunizacija. Godine 1915. monarhija uređuje posebne javne kuće vojne bordele, koji su trebali biti pod strogom kontrolom sanitetskih organa. Na kraju svog izlaganja, Radušić je zaključila da su infektivne bolesti važan faktor koji je oblikovao i mijenjao povijesne tokove, te da je značajan dio bh. vojne mreže stradao uslijed obolijevanja od akutnih i hroničnih infekcija.
