Godina dana prošla je otkako se Aleksej Navalni, vođa ruskog oporbenog pokreta, vratio u Moskvu, nakon što se oporavio od gotovo kobnog pokušaja trovanja. Odmah po povratku je uhapšen i poslan u zatvor.
U razmjeni pisama s američkim časopisom Time tokom posljednjih nekoliko mjeseci iz ruske kaznene kolonije br. 2 podijelio je svoja razmišljanja o zatvorskom životu, budućnosti oporbenog pokreta i posljednjem diplomatskom sukobu između SAD-a i Rusije. U nastavku Time donosi dijelove njegovih pisama i odgovora na novinarska pitanja.
"Zatvor unutar zatvora. Mislim da je to najprecizniji opis moje stvarnosti. U mojoj jedinici je 13 ljudi. Samo jedan od svih njih smije razgovarati sa mnom. Ostali mogu komunicirati samo jednom riječju. Da i ne. Uglavnom svi šute, ne želeći da im pobjegne pogrešna riječ. Videokamere su posvuda, plus što stražari ni pod kojim uvjetima ne razgovaraju sa mnom, osim ako to nije snimljeno", piše Navalni.
"Imam osjećaj da živim u kutiji za cipele"
"Prozori u mojoj baraci su prekriveni. Doslovno. Bijelim papirom. Propušta svjetlost, ali se kroz nju ne vidi baš ništa. To je jedina baraka s prekrivenim prozorima i svi shvaćaju kako me to treba spriječiti da vidim što se događa vani. Ponekad imam osjećaj da živim u kutiji za cipele", navodi.
"Za vrijeme mog štrajka glađu i odmah nakon toga na meni je primijenjena prilično neobična metoda psihološkog pritiska. Dva osuđenika me prate cijelo vrijeme na udaljenosti od oko pet metara. Cijeli dan. Od paljenja do gašenja svjetala. U barakama, vani, u zajedničkoj prostoriji, kupaonici, WC-u. Ne govore ništa, čak ni ne gledaju u mene. Ne odgovaraju ako vrištite ili ih pokušate otjerati. Ali se ne miču", piše glavni politički protivnik ruskog predsjednika Vladimira Putina.
"Fizički ste jači, a nakon par dana potrebna vam je sva moralna snaga da ne udarite jednog od njih da se skloni. Uprava bi tako dobila snimku baš onoga što želi - napada na nekoga tko samo stoji u blizini. U isto vrijeme znam da me ne prate zato što to žele. Na to su bili prisiljeni. To je dobar trening izdržljivosti", piše Navalni.
"Nema sumnje, čak i najjednostavnije odluke o mom životu ovdje donosi Kremlj, a one važne - poput toga hoće li dopustiti posjet liječnicima - sam Putin", navodi.
Posljednjih mjeseci Rusija se priprema za vojnu invaziju na Ukrajinu. Što mislite o tekućim pregovorima oko ovog sukoba i širem sukobu između SAD-a i Rusije oko Ukrajine, NATO-a i budućnosti europske sigurnosti?
Zapad uvijek iznova upada u Putinove elementarne zamke. On postavlja neke sulude i smiješne zahtjeve, poput ovih najnovijih, o tome kako on i Biden moraju sjesti u sobu punu dima i odlučiti o sudbini Europe kao da smo se vratili u 1944. A ako se SAD ne složi, on će povući neki potez.
Umjesto da ignoriraju ovu glupost, SAD prihvaća Putinov plan i trči organizirati nekakve sastanke. Baš poput uplašenog školarca kojeg maltretira stariji učenik. Zatim izjavljuje: "Ako nešto poduzmete, onda ćemo uvesti oštre sankcije." To je upravo ono što Putinu treba, jer iz toga slijedi da neće biti nikakvih sankcija ako ne napadne Ukrajinu. Bit će samo mrkva, a ne i štap.
Time je kombinacija završena - Putin se ne treba brinuti o sankcijama koje su zamalo nametnute njegovim prijateljima. Bidenova administracija prvo je uvjerila Kongres da ih odgodi, a sada ih u potpunosti otkazuje. Budući da su Putinu obećali mrkvu, nije vrijeme za sankcije.
Ove kombinacije s dva poteza su elementarne i očite. Ali nevjerojatno je gledati kako Putin to uvijek iznova izvodi s američkim establišmentom: prijeti eskalacijom - pregovara - povlači se; prijeti eskalacijom - pregovara - povlači se.
Gledajući ovo, imam osjećaj da to nije američka vanjska politika, već ona kratka priča O. Henryja (pseudonim američkog pisca Williama Sydneyja Portera) o podmuklom lopovu (Putin) koji vara seoskog glupana koji misli da je jako pametan (State Department).
Dok ste se oporavljali u Berlinu od trovanja, u posjet su Vam došli neki vrlo visoki dužnosnici, uključujući njemačku kancelarku Angelu Merkel. Šta ste dobili u tim razgovorima?
Angela Merkel me zapanjila svojim poznavanjem najsitnijih detalja, kako o mom slučaju tako i o Rusiji u cjelini. Očekivali biste takvu razinu razumijevanja situacije od nekoga ko živi u Rusiji.
Dogodilo se da sam, dok sam bio u Berlinu, osim Merkel, upoznao ljude koji su formirali vladajuću koaliciju. Upoznao sam Olafa Scholza, koji je sada njemački kancelar, a tada je bio ministar financija. Upoznao sam Annalenu Baerbock i njezine kolege iz Zelenih, a ona je postala ministrica vanjskih poslova. Upoznao sam šefa Slobodne demokratske stranke Christiana Lindnera, koji se pridružio vladajućoj koaliciji na dužnosti ministra finansija.
Ne bih precijenio značaj ovih sastanaka. Sve su to prije svega bile geste gostoprimstva prema političaru iz druge zemlje koji je nastradao i igrom sudbine završio u Njemačkoj. Ali susreti su bili zanimljivi. Na svakom sam susretu razmišljao o tome kako je dobro imati sustav u kojem ljudi profesionalno vode politiku.
Bio sam sretan što sam se uvjerio da je uobičajeni mit o hiperpragmatizmu njemačkih političara koji dolazi po cijenu njihovih vrijednosti upravo to - mit. Svi ljudi koje sam sreo imali su različite poglede, ali svi su imali vrijednosti. Vidio sam da su došli kod kolege političara kako bi zastupali svoje stavove i stavove svojih birača.
Jedan od najupečatljivijih sastanaka bio je sa šefom policije u Freibergu, blizu mjesta gdje sam živio. Na ogromnoj interaktivnoj karti policajci su mi pokazali kako je organizirana moja sigurnost. Bilo je impresivno. Čak sam se i pred njemačkim poreznim obveznicima osjećao pomalo neugodno. Ali Nijemci su Nijemci. Rade stvari prema uputama. A ako nekome treba zaštita, čine to pravilno.
Jeste li bili razočarani odgovorom Zapada na Vaše zatvaranje i na to što je Vaš pokret u Rusiji zabranjen kao ekstremistički?
Imam trezven pogled na potencijal međunarodnog pritiska na Kremlj. Dijelom zbog sjećanja na priču o Liju Xiaobou, kineskom disidentu koji je umro u zatvoru unatoč značajnim naporima međunarodne zajednice da ga oslobodi, pa čak i Nobelovoj nagradi za mir.
Volio bih da u mom slučaju i slučaju naše organizacije Zapad ne štiti nas, nego sebe, prije svega provođenjem odluka Europskog suda za ljudska prava i, drugo, opirući se izvozu korupcije, što je način na koji Putin kupuje strane čelnike, dajući im mjesta u korporativnim odborima, hibridni rat koji se vodi širenjem kaosa i pritiskanjem na određene tačke zapadnih društava, bilo da je riječ o migrantima u Europi ili podjelama u američkom društvu.
Što još očekujete od Bidenove administracije?
Biden je predsjednik SAD-a, a ne Rusije. Nisam imao iluzija da će se on baviti međunarodnom agendom ili mojim trovanjem/zatvorom nauštrb domaćih problema. I razumijem općenito kako funkcionira politika u SAD-u. Predsjednik ne može u trenu odlučiti i dobiti sve što želi. I to je dobra stvar, a ne loša.
Ono što sada vidim vjerojatnije će mi pružiti nadu. Po pitanju borbe protiv korupcije, vodstvo u Kongresu ne može biti jače. Oformili su poseban dvostranački klub, dok su unutar Bidenove administracije svi i dalje vrlo odlučni, shvativši ono najvažnije - korupcija je izvor većine međunarodnih problema (od Afganistana i Iraka do Ukrajine i Putina) koji zauzimaju 60 posto vremena američkog predsjednika i bilijune dolara iz džepova američkih poreznih obveznika.
Najviše se nadam da će se jednostavno i lako sredstvo pritiska konačno primijeniti s nekim smislom. U Rusiji smo svi umorni od kolutanja očima, gledajući kako SAD nameće sankcije nekim pukovnicima i generalima koji ni nemaju novca u inozemstvu. To su samo agenti Putinove volje.
Sankcije koje su uvedene protiv Rusije od 2014. nisu učinile puno za promjenu ponašanja Kremlja. Zašto bi sankcije koje predlažete bile drugačije? Kako bi one trebale funkcionirati?
To je zaista jednostavno. Putin je bez sumnje najbogatija osoba na svijetu. Izvor njegovog bogatstva su moć i korupcija. A temelj njegove moći su laži, propaganda i falsificirani izborni rezultati. Želite li utjecati na Putina, trebate utjecati na njegovo bogatstvo. Točno ispod njegove stražnjice. Svi znaju imena Putinovih oligarha i prijatelja koji drže njegov novac.
Znamo tko financira njegove jahte i palače. Znamo ko uzdržava njegovu drugu i treću porodicu. Za podjelu Putinove elite potrebna je većina ovih oligarha. Dajte im signal da današnji režim u Rusiji neće biti vječni raj u kojem mogu pljačkati narod unutar Rusije dok svoju zaradu lako i slobodno troše u Europi i SAD-u.
Konsenzus koji Putin prodaje ekonomskim elitama je upravo to: "Podržite me uvijek i u svemu, a ja ću osigurati vaš novac i vašu sposobnost da ga potrošite u Aspenu. Bez obzira na to što bi bilo koji američki predsjednik rekao, oni nikada neće riskirati uvođenje sankcija vladajućoj klasi u Rusiji.
A ako počnu pričati o tome, odmah ćemo preusmjeriti pozornost na pitanja sigurnosti, poput miješanja u izbore ili prijetnje invazijom na Ukrajinu, kao što se sada događa." Stoga je važno natjerati dio elite da konačno shvati barem kako je Putinov režim više problem za njihovu emocionalnu dobrobit nego što je prednost. I da njihovo otvoreno sudjelovanje u koruptivnim poslovima neće proći nezapaženo ni nekažnjeno.
Dok ste se pripremali za povratak u Rusiju u januaru 2021. godine, vlasti su jasno dale do znanja da ćete biti uhapšeni. Ali ipak ste se odlučili vratiti. Opišite kako ste svojim kolegama i aktivistima objasnili svoj izbor. Šta ste im rekli? Kako ste svojoj obitelji objasnili izbor? Šta ste rekli svojoj ženi?
Nije bilo razgovora s mojim prijateljima, nije bilo emotivnih razgovora s mojom suprugom, kao što vidite u filmovima. Pitanje nije ni bilo na dnevnom redu. Od trenutka kada sam otvorio oči, znao sam da se moram vratiti. Bio sam u komi, a Julija je znala da ćemo se vratiti ako preživim.
Postojalo je jedno bolno pitanje o kojem smo doista raspravljali. Ako je Putin zamalo ubio Juliju kemijskim oružjem, bilo namjerno ili slučajno, to znači da su ti ljudi dovoljno poremećeni da sutra namažu otrov na kvaku. I što ako to dodirnu Daša ili Zahar kad se vrate iz škole?
Jedno je riskirati sam, a drugo je donositi takve odluke za nekog drugog, čak i ako je to vaše dijete. Natjerati ih da s nama podijele te rizike, koji više nisu prolazni, bilo bi nepravedno prema njima.
Zato smo odlučili da im je bolje da neko vrijeme provedu na mjestima gdje je teže namazati kvake kemijskim oružjem. S Dašom je bilo jednostavnije - već je bila primljena na Stanford i studirala je u SAD-u, ali Zahar je ostao u školi u Njemačkoj, iako je u početku tamo išao samo zato što smo svi tamo završili.
Sada, gotovo godinu dana kasnije, što znate o Putinovom režimu i svom protivljenju njemu, a što niste razumjeli kada ste donosili odluku o povratku?
Putin me iznenadio količinom štete koju je spreman učiniti svojoj zemlji, njezinoj budućnosti, samo da bi riješio jedan politički problem, koliko god važan bio. Rusija je u jesen 2020. bila drukčija zemlja nego sada, s vrlo drukčijim političkim režimom.
Čak i tada je to bila potpuno autoritarna država, ali malo tko je mogao zamisliti tako masovno i potpuno zabranjivanje kandidata na izborima, proglašavanje svih neovisnih novinara "stranim agentima", a tisuća ljudi ekstremistima. Rusiji su bili potrebni mjeseci da prijeđe put kojim Bjelorusija ide godinama.
I svi, uključujući Putina, shvaćaju da je kolateralna šteta ogromna, očito veća od koristi koje je Putin dobio. To je kraj stranih ulaganja, kraj perspektivama gospodarskog rasta, početak novog vala iseljavanja. Upravo sam pročitao da 50 posto računalnih programera želi emigrirati čak i dok su još na školovanju.
To je pogodilo čak i Putinov rejting. Ljudi su uplašeni, ali se ispod površine sve više politiziraju. Zato smo na parlamentarnim izborima osvojili mandate u svim većim gradovima zahvaljujući strategiji "pametnog glasanja".
U Putinovom rodnom gradu Sankt Peterburgu dobili smo sedam od osam okruga. Da, namjestili su rezultate lažiranjem. Ali činjenica je da su prvi put u Putinovih 20 godina ljudi u tolikom broju glasali protiv njega i njegove stranke.
Kako zamišljate svoj put do vlasti u Rusiji? Koja su dva ili tri najvjerojatnija scenarija?
U Rusiji se može dogoditi svašta, od masovnih nemira uzrokovanih padom životnog standarda (prihodi padaju već osmu godinu zaredom) do dvorskog puča. Moj glavni cilj su pošteni nacionalni izbori, a onda ću zauzeti mjesto koje birači odrede.
To mi je važno. Nijedan put do vlasti, osim poštenih izbora, za mene ne bi bio ispravan ni primjeren. Da, vjerojatno će biti nekih protesta i događanja na ulicama, ali nakon toga - samo pošteni izbori. Sustavno i trajno. Ne kao što je to učinio bivši predsjednik Boris Jeljcin - jednom pošteno, a onda s cenzurom i lažiranjem.
Rusiji je prijeko potrebno barem 4-5 ciklusa poštenih izbora pod nadzorom neovisnih sudova kako bi se konačno prekinuo začarani krug autoritarnog preporoda i trajno potvrdilo da se vlast na svim razinama jedino tako može osvojiti.
Je li odluka o Vašem zatvaranju popravila ili pogoršala stvari za Putina?
Gledajući širu sliku, ipak bih morao odgovoriti da je sam sebi pogoršao stvari. Jasno je da je to bila osobna, emotivna Putinova odluka. Prvo nisam umro od otrova. Onda se nisam pretvorio u biljku, kako su liječnici strahovali. Potom sam imao hrabrosti ne samo vratiti se nego i objaviti istragu o Putinovoj korupciji.
Upravo tom logikom "nikad ne pokazuj slabosti" ostavio je po strani racionalnu kalkulaciju i napravio ovaj korak. Dakle, što je postigao? To da živim u kutiji sa zalijepljenim prozorima i hodam okolo u kaljačama i zatvorskoj odjeći. Pa šta? Sjedeći u kaljačama, dajem intervju za Time, a naše "pametno glasanje" utopilo je njegove kandidate u svim velikim gradovima.
Osim toga, postoji val emigracije. Plus ljutito biračko tijelo. Plus, sada mu je jedini prijatelj predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko. Takva zemlja neće dobiti investicije. To znači da neće biti ekonomskog rasta. A inflacija je u službenim podacima već na 10 posto. U stvarnosti je 15 posto.
Ne kažem da je moje haošenje uzrok svemu tome, ali je svakako bilo važan okidač za ovaj lanac događaja. Putinov ideal su Singapur ili Kina - nema slobode, ali postoje gospodarski rast, tehnologija i kolona stranaca koji čekaju na ulaganje. I umjesto nuklearno naoružanog Singapura ili čak SSSR-a 2.0 s jahtama i Mercedesima, stojite na pozornici na paradi, a vaš jedini strani gost je predsjednik Tadžikistana. A umjesto tehnologije i rasta imate računalnu animaciju mitskog novog sustava naoružanja.
Možda zato ne poznajemo ni jednog političara u povijesti koji je izgledao dobro nakon deset godina osamljenosti. Jednostavno prestaju vidjeti širu sliku i postaju hiroviti, djelujući emocionalno. Ipak, da budem iskren, čak i kada bi trezvena analiza pokazala da je sve ovo pogoršalo stvari za mene, a ne Putinov režim, ipak bih se vratio. Jednostavno sam znao da je to ono što moram učiniti.
