Porodični dom u Siriji, u glavnom gradu Damasku, napustila je 2013. godine, ubrzo nakon početka građanskog rata, a nedavno se, po prvi put, od brutalnog rata vratila u domovinu.
Dopisnica BBC-a za Bliski istok Lina Sinjab u velikoj reportaži ispričala je kakvu je transformaciju Sirija prošla pod početka građanskog rata.
Na ulasku u Siriju dočekali su je isti prizori - planina, hrastovi, veliki posteri predsjednika koji živopisno podsjećaju tko je ovdje šef. Tek nekolicina ljudi koji su ulazili bili su Sirijci. Većina su bili vjerski turisti iz Libanona i Iraka, a neki su dolazili trgovati na tržnice Damaska.
Kontrolne tačke
Na ulasku u grad i dalje su kontrolne tačke. U proteklom desetljeću tu je nestalo puno ljudi. Bilo je dovoljno baciti kritiku na aktualni režim ili čak lajkati objavu na društvenim mrežama kojom se izražava simpatiziranje oporbe. Sirija je doživjela transformaciju zbog rata, ali čini se da se gotovo ništa nije promijenilo pod režimom predsjednika Bashara al-Assada.
Više od desetljeća nakon početka prosvjeda u Siriji, politika režima se promijenila. Njihova glavna briga danas više nije politika nego ekonomija.
Ko dolazi u Damask po noći, zateći će mračne ulice. Zamračene su čak i ulice u elitnim četvrtima. Tako je već godinama. Oskudica vlada na svakom koraku, zbog čega Sirijci stoje u dugačkim redovima kako bi osigurali osnovne namirnice. U isto vrijeme, čini se da je sirijska vlada odlučna predstaviti Siriju kao modernu državu u trenutku dok sve propada.
Uveli su sustav za plaćanje računa putem mobilne aplikacije. S druge strane, mnogi nemaju pristup bankama ili mobilnim telefonima. Pojavio se potom novi sustav koji omogućuje elektroničko plaćanje bez banke, ali za koji vam ipak treba mobilni telefon.
No, dogodi se ponekad da generatori koji omogućuju mobilnu telefoniju ostanu bez goriva, pa se mreža ugasi.
Stasala je nova generacija Sirijaca koja je odrasla uz rat - eksplozije, bombardiranja i stalne vijesti o smrti i nestancima.
Ravnodušni su prema ratu, ali znaju da postoje granice koje ne smiju prijeći kako bi bili na sigurnom. Bave se kulturom, baštinom, umjetnošću i muzikom. Umjetnička i kulturna scena unatoč svemu cvjeta.
Muzička scena je živa. Bendovi sviraju sve vrste muzike, otvaraju se nove galerije i postoji nova želja za istraživanjem onoga što je ostalo od znamenitih historijskih lokacija u Siriji.
Nezadovoljstvo raste
Ako prošetate starim gradom mogu se čuti glasovi posjetitelja iz Iraka, Libanona, Irana, pa čak i Jemena. Prisutnost velikog broja ljudi iz država koje su sirijski saveznici izaziva ljutnju.
Među njima su i šijitski muslimani koje je Iran doveo kako bi ojačao svoj utjecaj u Siriji - ili kako ljudi u Damasku to vide, kako bi proširio šijitski utjecaj u regiji.
Većina Sirijaca su sunitski muslimani i većina od pet miliona izbjeglica koji su pobjegli od rata su suniti, dok zemljom vladaju uglavnom alaviti, pripadnici šijitskog ogranka koji čini oko 12% stanovništva.
Čak i lojalisti režima, koji su u prošlosti iransku prisutnost vidjeli kao stratešku, sada ju nazivaju ‘okupacijom‘. Nezadovoljstvo se samo pojačalo nakon što je Izrael nedavno napao iransko vojno i sigurnosno osoblje koje se stacioniralo u stambenim četvrtima Damaska.
Za Izrael prisutnost najvećeg neprijatelja Irana u Siriji predstavlja veliku prijetnju.
"Cijela nam se zgrada tresla. Zašto bih ja to trebao doživjeti sa svojom djecom? Zašto oni dolaze živjeti u stambenim četvrtima?, upitala je jedna žena nakon napada na zgradu u Mezzehu, bogatom području na jugozapadu grada.
Ovaj tjedan je navodno u izraelskom zračnom napadu sravnjen sa zemljom konzularni odjel iranskog veleposlanstva u Mezzehu, pri čemu su poginuli visoki iranski zapovjednici.
I Rusi su nepoželjni. Iako je broj ruskih vojnika navodno pao od ruske invazije Ukrajine, oni su još uvijek prisutni u zemlji, bilo da se radi o redovnim ruskim vojnicima ili pridruženim borcima iz Čečenije.
Sjeverozapad Sirije još uvijek kontroliraju sirijski oporbeni borci, ali mnogi ljudi u Damasku vide da tim dijelom zemlje vlada drugi ‘okupator‘, u ovom slučaju Turska koja tamo ima trupe.
Kurdi kontrolišu naftu
U međuvremenu snage pod vodstvom Kurda kontroliraju veći dio sjeveroistočne Sirije gdje se nalaze naftni resursi.
Životni standard razlikuje se u svakoj od ovih regija, a dijelovi Sirije pod kontrolom vlade su među najsiromašnijima.
Iako su saveznici predsjednika Assada još uvijek utjecajni na terenu, on i njegov režim polažu nade u drugog velikog igrača.
U krugovima bliskima vladi, Saudijska Arabija se opisuje kao veliki regionalni igrač i više se ne misli da želi rasplamsati terorizam u Siriji, kao što je to bio slučaj u prvim danima pobune. Neki Sirijci vide saudijskog prijestolonasljednika Mohammada Bin Salmana kao genija s potencijalom da arapskom svijetu udahne novi život.
Nakon godina izbivanja iz Arapske lige, poziv Basharu al-Assadu da prisustvuje summitu u Rijadu prošle godine dao je sirijskoj vladi nadu da će se dobra stara vremena uskoro vratiti. Oni sanjaju o priljevu novca iz zaljevskih država za obnovu zemlje i pomoć bankrotiranom režimu.
Trenutno zemlja tone u siromaštvo i obični građani su očajni.
"Nema svjetla na kraju tunela", kažu.
Postalo je normalno vidjeti porodice kako spavaju na ulici, vade hranu iz kanti za smeće. Isto tako, način života visokih slojeva društva ostao je nepromijenjen - podsjeća na najotmjenije dijelove Londona ili Pariza.
Kontrast je veliki. Ipak, istovremeno mnogi ljudi koji su se tokom rata razišli zbog političkih nesuglasica, sada su bliskiji.
Vlada je postala kreativna u pronalaženju načina da izvuče novac od građana preko poreza, kazni carina i drugih načina. Mnogi industrijalci su odlučili zatvoriti tvornice ili smanjiti radni tjedan kako bi izbjegli neočekivane izdatke. Drugi su privedeni i otkrili su da je jedini izlaz zapravo platiti vladi.
Život ide dalje i ljudi se još uvijek, ako si to mogu priuštiti, druže uz kavu, piće ili jelo. Kasno navečer restorani su krcati. Ulični barovi imaju mušterije, mlade i stare. Na nekim mjestima svira tradicionalna glazba.
Jedan prijatelj dopisnice BBC-a slikovito je nakon nekoliko čaša alkoholnog pića usporedio klimavu situaciju u zemlji sa snagom njezine kulture.
"Mi ćemo nestati, ali će pjesme nositi naše priče i kulturu generacijama koje dolaze, rekao je.
