Većina onoga što naučnici znaju o ranom Sunčevom sistemu dolazi iz meteorita – drevnih stijena koje putuju svemirom i prežive vatreni ulazak kroz Zemljinu atmosferu.
Među meteoritima, posebno se ističe jedna vrsta – karbonatne hondrite. One su najprimitivnije i pružaju jedinstven uvid u rađanje Sunčevog sistema. Ove stijene su bogate vodom, ugljikom i organskim spojevima. Hidrirane su, što znači da sadrže vodu vezanu unutar minerala. Mnogi naučnici vjeruju da su upravo one igrale ključnu ulogu u prenošenju vode na ranu Zemlju.
Prije nego što padnu na Zemlju, stijene koje putuju svemirom nazivaju se asteroidima, meteoroidima ili kometama – zavisno o veličini i sastavu. Ako komadić jednog od tih objekata stigne do Zemlje, postaje meteorit, piše Science Alert.
Gdje su nestale karbonatne hondrite?
Posmatranjem asteroida teleskopima, naučnici znaju da većina ima vodom i ugljikom bogat sastav. Modeli predviđaju da bi više od polovine svih meteorita trebalo da budu karbonatni. Ali u stvarnosti, manje od 4% pronađenih meteorita na Zemlji spada u ovu kategoriju. Zašto je takvo neslaganje?
Studija objavljena 14. aprila 2025. u časopisu Nature Astronomy pokušava da odgovori na pitanje: Gdje su sve karbonatne hondrite?
Prve misije sa uzorcima iz svemira
Naučna želja za proučavanjem ovih drevnih stijena dovela je do pokretanja misija povratka uzoraka. NASA-in OSIRIS-REx i japanski Hayabusa2 revolucionirali su znanje o primitivnim, ugljikom bogatim asteroidima.
Meteoriti pronađeni na tlu često su kontaminirani kišom, snijegom i vegetacijom. OSIRIS-REx se zato uputio direktno na asteroid Bennu kako bi donio netaknuti uzorak. Slično tome, Hayabusa2 je prikupio uzorke sa asteroida Ryugu.
Zahvaljujući ovim misijama, naučnici sada mogu direktno proučavati materijale koji predstavljaju osnovne gradivne elemente Sunčevog sistema i možda čak i porijeklo života.
Slabost karbonatnih stijena
Dugo se vjerovalo da Zemljina atmosfera filtrira krhki karbonatni materijal. Ove stijene su jednostavno preslabe i često se raspadnu tokom ulaska u atmosferu.
Meteoroidi (objekti manji od metra) nastaju pri sudarima asteroida. Ovi fragmenti putuju Sunčevim sistemom i ponekad padnu na Zemlju. Većina meteoroida je toliko mala da ih naučnici ne mogu vidjeti teleskopom – osim ako ne dođe do udarca.
Globalne mreže za praćenje meteora
Naučnici koriste atmosferu kao svojevrsni detektor. Iako većina meteoroida stigne kao mikroskopske čestice, godišnje na Zemlju padne između 4.000 i 10.000 većih meteorita, veličine teniske loptice ili veće.
Savremene kamere i softver omogućavaju praćenje neba 24 sata dnevno. Timovi analiziraju snimke i koriste ih za razumijevanje meteoroida – ili to, kako kažu, radi i neki vrlo posvećen doktorant.
Naš tim upravlja s dvije globalne mreže: FRIPON (Francuska mreža u 15 zemalja) i Global Fireball Observatory. Koristili smo podatke iz 8.000 udara zabilježenih na pet kontinenata.
Sunce uništava slabije stijene prije nego stignu do nas
Iznenađujuće, istraživanje je pokazalo da mnogi dijelovi asteroida nikada ne stignu do Zemlje. Slabi materijali, poput karbonatnih hondrita, razgrađuju se dok su još u svemiru – posebno kada njihove orbite vode blizu Sunca.
Promjene temperature izazivaju pucanje stijena, proces koji uništava krhke i hidrirane fragmente. Samo 30%-50% preostalih objekata uspijeva preživjeti prolazak kroz atmosferu.
Zato danas znamo: razlog za manjak karbonatnih meteorita nije samo atmosfera, već i to što se mnogi raspadnu prije nego ih atmosfera uopšte dotakne.
Šta nas čeka u budućnosti?
Budući napredak mogao bi pomoći u potvrdi ovih nalaza. Naučnici žele bolje otkrivati objekte prije udara, te poboljšati modele njihovog raspadanja. Takođe, proučavanje boja vatrenih kugli moglo bi otkriti više o sastavu meteoroida koji padaju na Zemlju.
