Netflixov film “Mary” predstavlja zaista ambiciozan pokušaj da se na velika platna prenese priča o Djevici Mariji, jednoj od najznačajnijih figura u historiji. Reditelj D.J. Caruso i scenarist Timothy Michael Hayes poduzeli su zahtjevan zadatak da prikažu život Marije od djetinjstva do rođenja Isusa, no je li im to uspjelo?
Vizualna raskoš i glumačka izvedba
Film nas vizualno oduševljava. Prekrasni pejzaži Maroka, koji su služili kao kulisa za drevni Izrael, u kombinaciji s detaljno osmišljenim kostimima i rekvizitima, stvaraju autentičnu atmosferu prošlih vremena. Svaka scena je estetski ugodna, a kamera se zadržava na detaljima koji naglašavaju ljepotu i surovost svijeta u kojem Marija živi.
Noa Cohen, mlada izraelska glumica, donosi svježinu i autentičnost ulozi Marije. Njene velike oči i izražajno lice prenose cijeli spektar emocija, od naivnosti djevojčice do mudrosti žene koja nosi dijete Božje. Anthony Hopkins, kao i uvijek, majstorski se snašao u ulozi kralja Heroda. Njegova prisutnost na ekranu je zastrašujuća, a svaki njegov pogled nosi težinu moći i opsesije.
Nedostaci scenarija i dubina likova
Nažalost, ono što film vizualno postiže, scenarij ne uspijeva pratiti. Iako priča ima potencijal, scenarij je često površan i ne uspijeva dovoljno produbiti likove. Marijina unutarnja borba, njezine sumnje i strahovi, ostaju nedorečeni. Gledatelj ne dobiva dovoljno vremena da se emocionalno poveže s njom i da je doživi kao složenog i višedimenzionalnog lika.
“Mary” je film koji ostavlja pomiješane dojmove. S jedne strane, oduševljava vizualnom ljepotom i solidnim glumačkim izvedbama, a s druge strane, razočarava nedorečenim scenarijem i površnim prikazom likova. To je film koji će podijeliti publiku, ali svakako zaslužuje da se o njemu razgovara i da ga se pogleda u ovo blagdansko vrijeme, piše Svijet kulture.
