Mehanizam za međunarodne krivične sudove, koji radi na predmetima koji su preostali od Haškog tribunala, 30. juna će izreći prvostepenu presudu bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optuženim za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Presudu će donijet sudije Burton Hall, Joseph E. Chiondo Masanche i Seon Ki Park.
Radi se obnovljenom sudskom postupku koji se protiv njih vodio za organizovanje najozloglašenijih borbenih jedinica koje su se borile u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Jovica Stanišić, bivši šef Službe državne bezbjednosti Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), terete se da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.
Tužilaštvo tvrdi da je njihov cilj bio nasilno i trajno uklanjanje većinskog nesrpskog stanovništva sa velikih delova teritorija Hrvatske i BiH te da su u tu svrhu kontrolisali i koristili razne jedinice – „Knindže“ (‘Ninže’ iz Knina), „Škorpione“, Arkanovi „Tigrove“ (zvanično poznati kao Srpska dobrovoljačka garda), „Crvene beretke“ – JSO.
Nevenka Tromp, koja je godinama bila saradnik Haškog tribunala, govorila je za AlJazeeru Balkans o važnosti ove presude.
Na početku razgovora kazala je da sve ukazuje na to da će Stanišić i Simatović biti oslobođeni po drugi put.
"Zašto to smatram? Pogledajmo samo odluku žalbenog vijeća iz 2015. godine u kojoj se kaže da u oslobađajućoj presudi iz 2013. godine Pretresno vijeće nije obrazložilo dio presude koji se odnosio na ulogu ove dvojice optuženika u Udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP-u) u njihovoj kriminalnoj namjeri i za potpomaganje zločina. Kada pogledamo koji su to članovi UZP-a onda vidimo da su tu navedeni generali JNA Veljko Kadijević i Adžić – koji nikada nisu niti bili optuženi u Hagu ili bilo na kojem drugom sudu. Tu su i optuženici iz Srbije koji su bili politički nadređeni – poput Radmila Bogdanovića koji je u vrijeme rata u Hrvatskoj bio ministar unutrašnjih poslova Srbije (MUP-a) – koji isto tako nikad nije bio optužen za zločine koje je Jedinica za specijalne operacije (JSO) pod komandom Franka Simatovića činila na području Hrvatske od aprila 1991 godine na dalje.
Indikativno je to da se zamjenika Bogdanovića kao Ministra MUP-a koji je bio na toj funkciji svo vrijeme rata u BiH niti ne spominje u optužnici. Tu se za period rat u Hrvatskoj spominju kao članovi UZP-a i JNA general Vejlko Kadijević i Blagoje Adžić koji nisu niti bili nikada optuženi za te zločine na području Hrvatske koji se stavljaju na terete Stanišiću i Simatoviću. Uzmimo sad i njihovu vezu sa Slobodanom Milošević koji se isto navodi kao član UZP-a. Njihovo funkcioniranje u vrijeme ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH je u vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH je trebala po de jure liniji ići preko Ministara MUP-a. Sve direktne veze s Miloševićem – koji je u to vrijeme bio Predsjednik Srbije – su išle preko de facto linije koju je naravno moguće dokazati, ali koje Tužilaštvo nije dokazivalo na taj način. Ali i da je, konačan ishod bi bio upitan jer nije bilo presude u Miloševićevom slučaju jer je on umro prije izricanja presude pa tako i ta UZP veza preko Miloševića ostaje u stvari nedorečena.
Isto tako u optužnici je kao član UZP-a imenovan i Željko Ražnatović Arkan, koji isto više nije među živima. Protiv Arkana je navodno bila podignuta optužnica, ali je on ubijen još davne 2000. godine i presude protiv njega nema. Vojislav Šešelj, se isto navodi kao član UZP-a, ali je on oslobođen po svim točkama optužnice i za zločine na području Hrvatske i BiH. Što se generala Mladića tiče njihove veze s njim i VRS nikada nisu tekle glatko sa stanovništa Resora Državne bezbednosti Srbije. Mladićeve veze s Beogradom su išle preko generala Momčila Perišića, načelnika generlaštaba Vojske Jugoslavije od 1993. godine, koji je isto tako oslobođen po svim točkama optužnice na haškom tribunalu. Stanišić je direktno surađivao s Karadžićem, ali ga međunarodna zajednica pamti kao čovjeka koji je u ime Miloševića nagovorio Karadžića da se oslobode zarobljeni UNPROFOR-ci u junu 1995 godine. I to će mu se sigurno računati kao olakotna okolnost.
Ja to smatram dokazom za to da je Milošević ima puno kontrolu nad Karadžićem i Mladićem. Jer kad je slao Stanišića Karadžiću, Karadžićevo odbijanje da posluša Miloševića bi bilo značilo njegovu smrt. Tako je to Milošević objasnio Ivoru Robertsu – britanskom diplomatu koji je oslobađanje UNPPROFOR-aca dogovorio s Miloševićem. Po ovoj liniji povezivanja kriminalne namjere i UZP-a za potpomaganje zločina će biti jako teško presuditi Stanišiću i Simatoviću jer nema presuda niti njihovim nadređenih niti podređenim koji su djelovali iz Beograda pa je veliko pitanje koga su oni to potpomagali. Kad bi im i bilo presuđeno i povezao ih se s presuđenicima iz BiH, poput Mladića i Karadžića i drugih VRS zvaničnika koji se spominju u UZP-u – ispalo bi ovako da su ova dvojica državnih službenika iz MUP-a Srbije na svoju odgovornost činila zločine bez poveznica sa političarima na vlasti u Beogradu.
Realna slika je da su oni bili dio realizacije srpskog državnog projekta, tj. velikosrpskog državnog projekta koji je stvaran u Beogradu godinama prije nego je počeo rat u Hrvatskoj i BiH. Bez ostalih karika u tom lancu kriminalnosti od planiranja do implementacije kriminalnog plana iz Beograda, bi i najsavjesnijim sudijama bilo teško dokazati njihovu ulogu u kriminalnoj namjeri s ovako nedosljedno definiranim UZP-om", navela je Tromp.
Ističe da će, ako se njena prognoza ispotavi tačnom, za to biti krivi i bošnjački predstavnici.
"Za ovakav tok događaja nisu odgovorni samo Tribunal tj. UN i Srbija nego i predstavnici bošnjačkog naroda koji su i pored oficira za vezu u Hagu ovo dopustili. Iz kojeg razloga je ovaj slučaj toliko zapostavljen i prešućivan je jedno veliko pitanje za koje se treba tražiti odgovornost na svim nivoima".
