Kolumne

Nevidljivi grafit Bekimu Sejranoviću: Ni sam ne znam zašto te volim…

Tamo negdje oko Kleka nepoznati autor na betonskoj autobuskoj stanici ispisao je grafit upućen splitskom Hajduku sljedećeg sadržaja: Ni sam ne znam zašto te volim...

Na svijetu imaš ljude koje poznaješ i koje ne poznaješ. Može biti da je to najsmislenija podjela. Zaboravi da imaju Švabe, Japanci, katolici, pravoslavci, Portugalci, doktori, taksisti, beskućnici, veleposjednici. Imaju, ali ništa ti to ne znači. Ti si ograničen na dvije opcije, čovjeka ili znaš ili ne znaš. To je ono što je možda do tebe, a možda i nije određeno tvojom voljom.

Nemati i ne biti

Imaš ljude koji hoće da imaju mnogo. Takve ne možeš ni prebrojati kao ni i one koji bi htjeli biti nešto. I takvih je bruku. Neke vodi nezajažljiva ambicija. Učini ti se kako kontaju da će živjeti 500 godina s kakvim žarom grabe prema tom nekom imaginarnom cilju. O nekima znaš ponešto, ali ih ne poznaješ i prođu, ne tiču te se. Isto tako kako stariš sve veća je spoznaja da sve manje znaš. Baš apsurdno. Koliko god da saznaješ, produbljuje se ambis neznanja. Nije ti jasno kako ovo, a kako ono. Učio si da je nešto jedno, kad ono sad skroz drugo.

U čitavom tom bućkurišu imaš i nesretnike kakav je i tvorac ovih redaka: Ove što neće ni da imaju puno niti da budu nešto. A, mogli bi.

Njih osim što nauka teško razumije, ni obična svjetina, populus vulgaris, ne doživljava zaozbiljno. Takvo što - ne htjeti ništa - nemoguće je kao što se čini nezamislivim da neko želi nekome pomoći, a da to nije iz zadovoljštine prema vlastitoj sujeti, smatraju oni.

Pisci s velikim P

Nesretnika je valjda najviše među piscima. Ima doduše i njih svakakvih, ali onih kojima možeš opipati dušu nema. To su Pisci. Slično je i sa pjevačima, pa su većinom pjevači, a manjinom Pjevači, kao recimo Davorin Popović. Sa velikim P.

Piscima, pa i pjevačima, glavni instrument njihovog bivstvovanja su riječi, bez njih ne bi postojali. Branimir J. Š. je zaključio da su riječi isto kao gomile ljudi, pa odatle zaključujemo i da su ljudi poput gomile riječi. Nije nužno znati za sve, savjetuje dalje J. Š. i najpametnije bi bilo izabrati za sebe samo one prave.

Tu nailazimo na poteškoće, jer znamo li uopće sa svojim skromnim znanjem koji su pravi/prave. Možda i ovaj tekst obiluje pogrešnim riječima. Vjerovatno ima boljih za upotrijebiti, kao što imaju bolje i lošije misli. I autori i pjevači i pisci. Pa i grafiti. I da li je uopće znanje presudno za naš odabir. Postoji li nešto više od znanja?

Kad su ljudi posrijedi, neke jednostavno dobijemo kao samorazumljivost. Prosto ih nam se dadne, a da za to ne postoji ikakav razumljiv razlog. Drugi nam se daju sami premda ih sreli nismo. Ili se ne daju. Sklupčani u vlastitu sopstvenost, nemaju uopće tu potrebu da ih se sazna.

Opravdana je bojazan da nam neće u školi ni na fakultetu objasniti zbog čega je to tako i zašto nam u život uđu i ostanu ili dođu i odlepršaju različite ličnosti.

Najintrigantniji su ovi koje nikad nisi susreo u životu, a djeluju ti kao da ih znaš čitav život. I takvih je valjda najviše među piscima.

Pisac je duboko hendikepiran. On je to što jeste zato što bi teško mogao biti bilo šta drugo, a istovremeno je u izrazitoj prednosti u odnosu na običnog smrtnika iz prostog razloga što se daje transparentnije nego što to čini recimo pekar ili kazandžija pa i human resource manager. Pisac izlazi iz svoje nutrine i kuda će, pravac na vjetrometinu.

Uvijek je bilo teško biti pisac, a još više Pisac. Pogotovo danas kada je mašinerija čovječanstva upregnuta da obezvrijedi tu rabotu, da obesmisli i materijalizira našu stvarnost i ubije duh. Ali nekako, skoro po pravilu, nekim neobjašnjivim kanalima nesretnik se ukaže sretniku i učini da ga ovaj pamti.

To je isto neobjašnjivo, ali i izvan svakog znanja govori nam o nepobjedivosti duha i Jednosti. O nekim tananim nitima kojima su povezani oni koji trebaju to biti.

Bekima Sejranovića ovaj što ovo piše ne bi možda nikad susreo u životu i da je Pisac poživio duže, kao što uostalom ni dosad nije, ali zna da je tog čovjeka volio.

Da je mogao samo bi mu se nasmijao, kao i kada se ukaže lijepo stablo ili prizor što odiše esencijom ljepote. Možda bi mu rekao hvala, ali opet što njemu hvala. Ništa ovome nije uradio svjesno, niti mu je želio nešto biti. Samo se dao, a ta "njegovost" pronašla je sretnika koji je spreman ustvrditi - to je to. I da je mislio da nikakvog smisla njegovo djelovanje nema, pogriješio bi. Bilo je u prepoznatosti barem jednog, nekog tamo koji sve isto doživljava i osjeća, ali nema sposobnost da to na taj način izrazi.

Kako god, obrni-okreni, činilo se da je Bekim upravo onaj koji ne želi ni imati mnogo, niti biti nešto. Možda je to potpuno pogrešna interpreracija, ali ovome je na putu Beograd - Ljviv jedne davne prilike koja kao da se zbila jučer, ona kristalno došla do izražaja čitajući "Nigdje, niotkud".

Djelo koje mu je pod ruku, od tada neznanog autora, došlo upravo otud - bogapitaj otkud i zašto, ali ga je opilo u nedostatku drugih opijata. I vezalo za sva vremena.

Slično se sličnom raduje

Ima ljudi koji kad im duša napusti tijelo osjećate kao da vas je napustio neko vrlo blizak, a da ih pritom u putu niste sreli. I osjećate kao da je neko divovskom macolom grunuo u kosmički poredak.

Kao i kad upoznate nekoga sebi sličnoga, ne po vještini, naravno, ni ljepoti, ni ičemu opipljivom i vidljivom, i radujete se jedno drugome, a ipak ga odgurnete od sebe, ili on vas, svakako ne iz duše, nego iz uvjerenja, stavova i strahova. Sve odreda neprijatelja metafizičkog. Ili kao kad na pravdi boga cvijet iščupate ili drvo posiječete...

"Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći kao što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku".

Samo da je ovo napisao i ništa više, bilo bi ovome što je naredao ove redove dovoljno da Bekima svrsta uz žive i nežive Boru Dežulovića, Zekerijaha Đezića, Bošu Tanjevića, Sinana Gudževića...

Ni sam, jadan, ne zna zašto ih voli. Možda je do osjeća(n)ja. Uostalom, kao da "znati" i "voljeti" uopće mogu u isti kontekst.