"Rekli su da sam nestao. Adriano je odbacio milione. Adriano se drogira. Adriano je nestao u favelama.
Znate li koliko sam puta vidio te naslove? Sranje. Pa evo me. Smiješim se pred vama. Želite li čuti istinu? Direktno od mene. Stvarno? Onda se udobno smjestite. Jer Adriano ima priču za vas", započinje bivši brazilski nogometni reprezentativac i superstar svoju ispovijest za The Players' Tribune.
"Favele. Čak i tu riječ ljudi uvijek pogrešno shvate. Ljudi izvana to ne razumiju, čovječe. Kad govore o Brazilu, kada govore o maloj djeci u sirotinjskim četvrtima, uvijek daju tamnu sliku. Uvijek su to bijeda i bol, čovječe.
Da, ponekad je tako. Ali stvari su komplicirane. Kad razmišljam o odrastanju u faveli, zapravo pomislim kako smo se dobro zabavljali. Razmišljam o puštanju zmajeva, čigrama i šutiranju lopte u uličici. Pravo djetinjstvo, a ne ovo sranje od tipkanja po zaslonima mobitela, što današnja djeca rade.
Bio sam okružen svojom porodicom, svojim ljudima. Odrastao sam u zajednici. Nisam patio. Živio sam. Zaradio sam puno novca u karijeri. Koliko biste vi platili da se ponovno možete tako zabavljati? Znate na šta mislim?
Lopta mi je uvijek bila pod nogom. Tamo ju je stavio Bog. Kad sam imao sedam godina, moja je porodica prikupila novac kako bih mogao igrati na Flamengovoj akademiji, u escolinhi (školici). Čovječe! Od favele do Flamenga? Idemo! Gdje je autobusna stanica?
Da nije bilo dadilje, ne bi bilo ni Adriana
Ali bilo je to pomalo ludo jer smo živjeli u Penhi, a ako poznajete Rio de Janeiro, onda znate da je jebeno dug put od Penhe do Flamengove škole u Gávei. Bilo je to 90-ih, prije nego što smo imali brzu gradsku cestu. Morali smo se voziti dvjema autobusnim linijama, a s obzirom na to da sam bio dijete, neko je morao ići sa mnom.
I tu se pojavljuje moja dadilja.
Moja dadilja! S poštovanjem izgovarajte njeno ime! Bez nje nikad ne bih uspio. Ne biste znali ko je Adriano. Teško je shvatiti tu ženu. Kakav lik! Kakva legenda! Ispričat ću vam jednu priču…
Jedno vrijeme, dok sam bio u Interu, mediji su me svugdje pratili, progonili su me zbog nečega. Kampirali su ispred moje kuće i nisu htjeli otići. Osjećao sam se zarobljeno, čovječe. Moja je dadilja u to vrijeme boravila kod mene i čuo sam kako u kuhinji zakuhava vodu na štednjaku.
"Što ima, Nan? Šta spremaš?" pitao sam.
"Ništa, ne kuham ništa", odgovorila je Nan.
Ali imala je pred sobom veliki lonac, kao da priprema tjesteninu.
"Spremam mali poklon za naše prijatelje vani", rekla je Nan.
"Šta? Nan, ti si luda. Ne smiješ to raditi!"
"Samo ću malo okupati naše prijatelje iz medija! Lijepo i toplo! Svidjet će im se!" odgovorila je Nan.
Bila je ozbiljna, čovječe! Morao sam je smiriti, a ona je govorila: "Moraju se prestati zezati s mojom bebom! Moram im dati lekciju!"
Dakle, to je moja dadilja. Razumijete li sada?
Kokice s okusom neba
Dok sam bio dijete, vozila se sa mnom u autobusu na trening svaki dan. I naravno da nismo imali puno novca, pa nam je znala napraviti kokice da bismo imali šta pojesti. Ili bi ponekad odrezala komad bijelog hljeba i u sredinu stavila malo šećera. Osnovne stvari. Šta god smo sebi mogli priuštiti. Ali ponekad jednostavne stvari imaju najbolji okus, zar ne? Pogotovo kad si gladan. Te kokice imaju okus neba!
Kad bismo stigli na trening, šta bi radila moja dadilja? Sjedila u lijepom kafiću i pila čaj? Ne, čovječe, morala je sjediti tamo i satima gledati kako igram. Najsmješnije je bilo što nikad nije mogla pravilno izgovoriti moje ime.
Otkako sam se rodio, zvala me Adirano.
Dok bismo trenirali, ona bi vikala na ostalu djecu: "Hej! Dodaj loptu Adiranu! Šta radiš, ljubavi? Daj loptu Adiranu!"
Morao sam joj reći da bude tiho i da ne može to govoriti.
Onda bi u vožnji autobusom kući započela analiza: "Adirano, zašto tako trčiš? Zašto nisi otišao na drugu stranu? Ne razumijem zašto nisi šutirao, ljubavi."
Čovječe! Stvarno me gurala! Bila je Mourinho prije Mourinha! Nemilosrdno, brate!
Ovu smo rutinu ponavljali otprilike osam godina. Svaki dan. Zajedno. Nikad to neću zaboraviti. Nikad, nikad, nikad. Ni sam ne znam koliko sam sati proveo u autobusu sa svojom dadiljom. To je bio naš život. Kad mislite da sam imao vremena učiti? Nije ni čudo što sam tri puta pao u petom razredu!
Moja je dadilja žrtvovala svoj život da bih pokušao postati nogometaš. A onda je jednog dana, niotkuda, cijeli san skoro završio.
Bio sam lijevi bek i prebrzo rastao. Htjeli su me odbaciti
Kad sam imao 15 godina, Flamengo me namjeravao otpisati. Ozbiljno. Problem je bio u tome što sam u to vrijeme zapravo bio lijevi bek i rastao sam prebrzo. Previše kokica! Zamislite me? Adriano? Jebeni lijevi bek? Tako su na kraju godine treneri poredali svu djecu i posložili ih u dva reda.
Pokazali bi na nas i rekli: "Ti, idi tamo.
Lijevi red, otpušteni ste.
Desni red, vi ostajete."
Pokazali su na mene i rekli: "Adriano, idi tamo. Lijevi red. Zbogom."
Tada je, milošću Božjom, dok sam hodao, jedan od trenera povikao: "Hej, ne, ne, ne. Ne Adriano. Zasad ostaje."
Nevjerovatno, zar ne? Kad Bog stavi ruku na naš život, mi to ne možemo objasniti.
Tada sam znao da se radi o preživljavanju. Kad su me premjestili naprijed, znao sam da mi je to posljednja prilika. I šta sam učinio?
Brate, borio sam se. Udario sam sve koji su mi stajali na putu.
To je još jedna stvar koju ljudi izvan nogometa ne razumiju. Kad si napadač, to nije utrka. Ne, ne, ne. Kad ti lopta dođe u noge, a ti imaš dva ogromna stopera koji te pokušavaju ubiti, to nije utrka. To je borba. To je ulična tučnjava.
I šta sam učinio? Udario sam svakog velikog gada koji mi je stajao na putu! Adriano će ostati posljednji gad na nogama. U to budite sigurni.
Lopta se odbila od stative i poletjela zrakom poput ptice
Hvala Bogu, Flamengo me zadržao kao napadača, a par godina kasnije, kad mi je bilo 17 godina, dobio sam priliku trenirati s prvom ekipom. Tad sam igrao protiv odraslih muškaraca. Oni igraju kako bi prehranili svoje porodice. To je drugi nivo. Stoga moram svima dokazati da se ne mogu zezati sa mnom. Nikad neću zaboraviti jedan trenutak. Igramo 11 protiv 11 i lopta ide naprijed-natrag. Ništa se ne događa. Odjednom lopta dolazi do mene u kaznenom prostoru. Pada s neba. Odbrana navali na mene, a ja ih samo odgurnem.
Okrenem se i vidim onaj jebeno prekrasni gol ispred sebe. Imao sam loptu na lijevoj nozi, a znaš što ću učiniti kad dobijem loptu na lijevu nogu. Ne mogu to ni objasniti. Kao da je Bog spustio svoj prst s neba i dodirnuo tu kopačku. Zatvorio sam oči i udario što sam jače mogao.
Lopta je pogodila stativu. I poletjela zrakom poput ptice. Zbogom.
Čovječe, kunem se Bogom, lopta se odbila sve do polovice terena. Ozbiljno. Mogao sam vidjeti izraz svih lica. Igrači, treneri, svi: "O jebote, pa on je još dječak."
I sjećam se da sam tada zahvaljivao nebeskom Ocu. Zahvaljujem na ovom daru.
Nekoliko mjeseci kasnije pozvan sam u reprezentaciju. Sve se brzo dogodilo. U to vrijeme još uvijek sam živio u faveli s roditeljima. Drijemao sam kad su na televiziji objavili širi popis. Moja je mama ušla u sobu vičući: "Adriano! Adriano! Sine! Pozvali su te! O, moj Bože!"
A ja sam hrkao.
"Pozvali su te! O, moj Bože! O, moj Bože!", vikala je mama.
"Šta? Šališ se?" odgovorio sam. Ustao sam iz kreveta i vidio svoje ime na televizoru.
Čovječe! Ozbiljno? Imam 18 godina. Živim u faveli. Kako možeš reći da me Bog nije dotaknuo? Moja priča nema logičnog smisla, čak ni meni.
Samo godinu dana kasnije prešao sam u milanski Inter i ljudi su me zvali Carem. Kako to objasniti? Božja ruka, kažem vam.
Sjećam se kad sam tek stigao u Italiju i nisam znao šta se događa. Samo sam gledao oko sebe te momke: Seedorf. Ronaldo. Zanetti. Toldo. Trebao bih osjećati strahopoštovanje, zar ne? Seedorf se šetao svlačionicom bez majice. Imao je samo sedam posto tjelesne masti! Svaka čast!
Seedorfa je morao slušati čak i Materazzi
Nikad neću zaboraviti, igrali smo protiv Real Madrida u prijateljskoj utakmici na Bernabeuu, a ja sam ušao kao zamjena. Imamo slobodan udarac izvan kaznenog prostora, a ja korak od lopte. Hej, zašto ne? I pogodite ko dolazi iza mene govoreći: "Ne, ne, ne. Ja ću ovo izvesti."
Materazzi. To opasno kopile! Hahahaha!
Jedva sam mogao razumjeti što govori jer još nisam govorio italijanski. Ali shvatio sam da je ljutit. Htio je izvesti udarac, ali Seedorf je uskočio i rekao: "Ne, pusti dečka."
Niko se ne zeza sa Seedorfom. Naravno da se Materazzi morao maknuti u stranu. Smiješno je što na videu možete vidjeti Materazzija kako stoji s rukama na bokovima i razmišlja: "Ovo će jebeno dijete poslati loptu u gornji red tribina."
Ljudi me stalno pitaju za taj slobodni udarac. Kako? Kako si tako jako šutnuo loptu?
Ne znam, čovječe! Udario sam lijevom nogom, a Bog je učinio ostalo!
Gornji ugao. Stvarno to ne mogu objasniti. Jednostavno se dogodilo.
Tako je započela moja ljubavna veza s Interom. I danas je Inter moj klub. Volim Flamengo, São Paulo, Corinthians … Volim mnoga mjesta na kojima sam igrao, ali Inter je za mene nešto posebno.
Italijanski mediji? To je već druga priča. Ali Inter kao klub? Najbolji!
Još uvijek se naježim kad se sjetim ove pjesme na San Siru.
Che confusione
Sarà perché tifiamo
Un giocatore
Che tira bombe a mano
Siam Tutti in piedi
per questo brasiliano
batti le mani
che in campo c'è Adriano
"Svi stojimo za ovog Brazilca."
Moratti je osigurao autobus za cijeli moj kvart
Čovječe! Tip iz favele poput mene? Ja sam car Italije? Nisam još stigao puno učiniti, a svi su se prema meni ponašali kao prema kralju. Bilo je ludo. Sjećam se da je moja porodica dolazila iz Rija u posjetu, a kad kažem moja porodica, ne razumijete na što mislim, brate. Mislim na svoju porodicu. U brazilskom smislu. Ne govorim samo o mami i tati, govorim o 44 osobe, čovječe! Rođaci! Tete! Stričevi! Moji momci!
Cijeli kvart ušao je u taj avion.
Ta vijest stigla je i do predsjednika kluba, legende, Morattija. I Moratti je rekao: "Hej, ovo je poseban trenutak za momka. Dajte autobus za njegovu porodicu." Moratti je mojim ljudima osigurao cijeli autobus. Možete li zamisliti 44 Brazilca na turneji u Italiji? Hahaha! To je bila scena, brate. To je bila zabava.
To je razlog zbog kojeg nikad neću reći lošu riječ o Morattiju ili o Interu. Svaki klub trebalo bi voditi tako. Bilo mu je stalo do mene kao osobe.
Znam što mislite: "Ali Adriano, zašto si otišao iz nogometa? Zašto si nas napustio?"
Ovo pitanje čujem svaki put kad se vratim u Italiju.
Ponekad mislim da nijedan nogometaš na svijetu nije naišao na tako malo razumijevanja. Ljudi zapravo ne razumiju šta mi se dogodilo. Sve su krivo shvatili. Vrlo je jednostavno.
U devet dana prošao sam od najsretnijeg dana do najgoreg dana u životu. Otišao sam iz raja u pakao. Stvarno.
23. jula 2004. Finale Copa Americe protiv Argentine. Svaki se Brazilac sjeća te utakmice. Gubimo od tih gadova u posljednjim minutama. Počeli su se zajebavati s nama, rugali nam se, pokušavali su nas izludjeti kako bi mogli ukrasti još više vremena. Luis Fabiano želio je udariti svakoga! Hahaha! "Zaboravi utakmicu! Ubijmo ove gadove!" rekao je Luis Fabiano.
Uslijedila je epopeja, čovječe. To je film. To je pjesma. Ne znam što je to, ali nije stvarnost.
Lopta je doletjela u kazneni prostor. Zbunjenost. Tijela. Laktovi. Nisam mogao vidjeti ništa! Ako pogledate video, zapravo držim lakat kako bih nekoga udario. Ali onda mi je odjednom lopta došla do nogu. Poklon s neba.
Pomislio sam: "Dođi ovamo, kurvin sine!"
Lagao bih kad bih rekao da sam znao kamo ciljam. Samo sam udario lijevom nogom, najjače što sam mogao.
BUM!
Poljubac Argentincima od debeljka!
Pogodio sam zadnji dio mreže i ne mogu opisati taj osjećaj. Nevjerovatno.
Tako smo izjednačili, ali znali smo da smo ih slomili. Znali smo što će se dogoditi s jedanaestercima i dogodilo se.
Bili smo prvaci.
A Argentina nije.
Pobijediti Argentinu na taj način, za moju zemlju, dok je moja porodica gledala… Bio je to vjerovatno najsretniji dan u mom životu.
Dječak iz jebenih favela, čovječe. Kako ne bih pomislio da je Bog pružio ruku s neba da dotakne moj život?
Samo tako.
4. augusta 2004. Devet dana kasnije. Vratio sam se u Inter. Pozvali su me od kuće. Rekli su mi da mi je otac umro. Srčani udar.
Ne želim zapravo govoriti o tome, ali reći ću vam da nakon tog dana moja ljubav prema nogometu nikad nije bila ista. On je volio ovu igru, pa tako i ja. Bilo je tako jednostavno. Bila je to moja sudbina. Kad sam igrao nogomet, igrao sam za svoju obitelj. Kad sam zabijao, zabijao sam za svoju porodica. I kad je moj otac umro, nogomet više nikad nije bio isti.
Bio sam preko oceana u Italiji, daleko od svoje porodice. I jednostavno se nisam mogao nositi s tim. Pao sam u depresiju, čovječe. Počeo sam puno piti. Zapravo nisam želio trenirati. To nije imalo nikakve veze s Interom. Samo sam želio kući.
Da budem iskren, iako sam tokom tih nekoliko godina postigao puno golova u Serie A, iako su me navijači zaista voljeli, moje je veselje nestalo. Radilo se o mom ocu! Nisam mogao jednostavno pritisnuti prekidač i opet se osjećati kao prije.
Nisu sve povrede fizičke, razumijete?
Jedna rupa na gležnju, druga na duši
Kad mi je 2011. godine puknula Ahilova tetiva, znao sam da je za mene fizički gotovo. Mogao sam otići na operaciju i potom rehabilitaciju, ali nikad ne bih bio isti. Nestala je moja eksplozivnost. Moja ravnoteža je nestala. I dalje pomalo šepam. Još uvijek imam rupu na gležnju.
Isto se dogodilo i kad mi je otac umro. Osim što je ožiljak bio u meni.
"Čovječe, što se dogodilo Adrianu?"
Brate, jednostavno je. Imam jednu rupu na gležnju i drugu na duši.
Godina 2008. bila je Mourinhovo vrijeme u Interu. I bilo mi je svega previše. Novinari su me pratili posvuda, a sve s Mourinhom bilo je kao: "Jebote! Jebeno sranje! Sjebat ćeš me, zar ne, dečko?"
Rekao sam: "O, Gospode. Vadi me odavde."
Jednostavno se nisam mogao nositi s tim. Pozvali su me u reprezentaciju, a prije nego što sam otišao, Mourinho je rekao:
"Nećeš se vratiti, zar ne?"
"Ti to već znaš", odgovorio sam.
Karta u jednom smjeru.
Novinari ponekad ne razumiju da smo i mi ljudi. Veliki je pritisak biti Car. Došao sam ni iz čega. Bio sam dijete koje je samo željelo igrati nogomet, a zatim popiti piće i družiti se sa svojim dečkima. I znam da to danas ne možete često čuti od nogometaša jer je sve tako ozbiljno i toliko je novca u igri. Ali samo sam iskren. Nikad nisam prestao biti ono dijete iz favele.
Novinari su govorili da sam nestao. Govorili su da sam se vratio u favele i drogirao se i svakakve lude priče. Objavljivali su moje fotografije i govorili da sam okružen gangsterima i da je moja priča tragedija. Moram se nasmijati jer oni ne znaju što rade kad to govore.
Vratio sam se svojim ljudima, prijateljima, društvu. Nisam želio živjeti u dvorcu na brijegu, daleko od svih. Vratio sam se ljudima koji su me poznavali još dok sam bio Adirano i jeo kokice u autobusu.
Naravno, sve ima svoju cijenu. Bio sam izvan forme, fizički i mentalno. Znao sam da mi treba pomoć. Tako sam na kraju otišao u Sao Paulo kako bih potražio pomoć u klinici REFFIS. U to je vrijeme FC Sao Paulo imao neke od najboljih ljekara na svijetu. Počeo sam odlaziti psihologu koji mi je pomogao da se nosim s depresijom i stanje se popravilo.
Moratti me potpuno razumio. Zato ga toliko poštujem
I ovdje se moram prisjetiti Morattija jer je uvijek bio cool. Ostavio mi je moj prostor jer je znao kroz što prolazim. Nekoliko puta sam išao naprijed-natrag iz Italije u Brazil. Ali na kraju mu nisam mogao lagati.
Moratti me jednog dana nazvao i pitao kako se osjećam.
"Jednostavno više ne mogu. Moram ostati u Brazilu", odgovorio sam.
Prihvatio je to u potpunosti. Pustio me da odem u miru. I zbog toga ga toliko poštujem.
"Adriano se odrekao miliona da bi se vratio kući."
Da, možda sam se odrekao miliona. Ali koju biste cijenu stavili na svoju dušu? Koliko biste novca platili da vratite svoju bit?
U to vrijeme bio sam slomljen zbog očeve smrti. Želio sam se ponovno osjećati poput sebe. Nisam se drogirao. Jesam li pio? Da, naravno. Dovraga da, jesam. Nazdravlje, brate. Slušajte, ako testirate moju mokraću, nećete pronaći nikakve droge. Onog dana kad se počnem drogirati, umrijet će moja mama i dadilja. Ali znate što? Svakako ćete pronaći cugu.
Nismo dolazili na trening, nego na piće poslije treninga. I postali smo prvaci
Kad sam se vratio kući u Rio de Janeiro kako bih igrao za Flamengo, nisam više želio biti Car. Htio sam biti Adriano. Želio sam se opet zabavljati. I brate, zabavljali smo se. Reći ću vam istinu o toj ekipi Flamenga. Ponekad smo se pojavili na treningu ne radi nogometa, već samo radi pića nakon treninga. Čim bi trening završio, počelo bi vrijeme zabave. Ravno do Mercado Produtora. Sve su supruge znale dogovor: "Bit ćemo kod kuće u ponoć!" Hahaha!
Sutradan na treningu uvijek bi netko stvarno patio, ali neko drugi bi mu rekao: "OK, brate. Vidim da si sjeban. Ja ću trčati za tebe."
Sve smo radili zajedno, čovječe. I pobijedili smo. Osvojili smo prvi naslov prvaka za Flamengo u 17 godina. Bilo je posebno.
Nikad nisam bio potpuno isti nakon što mi je otac umro, ali te sam se sezone zaista osjećao kao kod kuće. Opet sam osjetio radost. Opet sam se osjećao kao Adriano.
Adriano nije nestao, samo je otišao kući
Adriano je bio dječak iz favele.
Adriano je bio dječak u autobusu sa svojom dadiljom.
Adriano je bio dječak kojeg će Flamengo otpisati.
Adriano je bio dječak koji se borio.
Adriano je bio posljednji koji je ostao na nogama.
Nikad nisam prestao biti ta osoba. Novac, slava, priznanja… to ne mijenja način na koji ste rođeni, razumijete?
Nikad nisam osvojio Svjetsko prvenstvo.
Nikad nisam osvojio Copa Libertadores (onaj kreten Washington!).
Ali znate što? Osvojio sam baš sve ostalo. A imao sam i vraški život, brate. Bio sam vrlo ponosan što sam Car. Ali bez Adriana Car je beskoristan.
Adriano ne nosi krunu. Adriano je dječak iz siromašnog kvarta kojeg je Bog dirnuo.
Razumijete li sad?
Adriano nije nestao u favelama. Samo je otišao kući.
