Je li lockdown u zemljama širom svijeta bio greška? New York Post piše kako se čini se da je odgovor na ovo goruće pitanje sve više potvrdan.
Lockdown je svakako bio nešto novo. Kao što piše romanopisac Lionel Shriver: "Nikad prije nismo reagirali na zarazu zatvaranjem cijelih zemalja". Azijska gripa 1957.-1958. usmrtila je 70.000 do 116.000 Amerikanaca, odnosno 0,04 do 0,07 posto američke populacije. Hongkonška gripa ubila je od 1968. do 1970. oko 100.000 ljudi ili 0,05 posto populacije, za The New York Post piše Michael Barone.
Dosad je koronavirus u SAD-u odnio 186.000 života ili 0,055 posto trenutne populacije. Brojka će svakako rasti, ali otprilike je ista kao i tokom spomenutih epidemija gripa, a za mlađe od 65 godina koronavirus je manje smrtonosan od gripe. Ipak, tada nije bilo nacionalnih lockdowna, ni masovnog zatvaranja škola, ureda, tvornica, restorana i škola. Niko nije razmišljao o prekidanju Woodstocka.
Zašto su danas stavovi tako različiti? Možda imamo više povjerenja u djelotvornost vlade. Ako javna politika može utjecati na klimatske promjene, može i suzbiti virus, nastavlja Barone. Osim toga, mnogo smo neskloniji riziku. Djeca ne smiju pješačiti u školu, penjalice su nestale s igrališta, studente se štiti od mikroagresije. Imamo "sigurnosni način razmišljanja", kako Jonathan Haidt i Greg Lukianoff pišu u knjizi "The Coddling of the American Mind" (Tetošenje američkog uma), prema kojem "odrasli moraju pomno regulirati mnoge aspekte učeničkih života".
Tako je vijest o tome da je covid-19 usmrtio desetke ljude i preopteretio bolnice u Bergamu pokrenula bijeg u sigurnost i ograničenja. Mnogi su Amerikanci prestali odlaziti u restorane i trgovine čak i prije lockdowna u martu i aprilu. Pretjerane projekcije nekih epidemiologa, koji su bili profesionalno zainteresirani za predviđanja pandemija, pokrenule su zahtjeve za djelovanjem prema nacionalnim vladama.
Opravdani strahovi da će bolnice biti pretrpane pacijentima objašnjavaju naredbe (retrospektivno, smrtonosne) guvernera New Yorka, New Jerseyja, Pennsylvanije i Michigana da domovi za starije prihvate pacijente zaražene covidom-19. A prvotna svrha "izravnavanja krivulje" prešla je u "uklanjanje virusa".
No, očigledan uspjeh Južne Koreje i otočnih država, Tajvana, Singapura i Novog Zelanda, nije se mogao ponoviti u kontinentalnim i globaliziranim Sjedinjenim Američkim Državama, ističe Barone.
Guverneri u saveznim državama koji su nametali lockdowne tvrdili su da "slijede nauku". A slijedili su nauku samo u jednoj dimenziji - smanjenju neposrednog broja slučajeva covida-19. Lockdowni su također spriječili preglede karcinoma, liječenje srčanih udara i savjetovanja o zloupotrebi droga, čiji je izostanak rezultirao velikim i teško procjenjivim brojem smrtnih slučajeva. Za ono što su Haidt i Lukianoff nazvali "osvetoljubivim zaštitništvom", pokazalo se da ne pruža previše zaštite.
Primjeri pokazuju da se posramljivalo ljude na plažama iako je širenje virusa na otvorenom minimalno; da se odgađalo otvaranje škola iako je malo djece obolijevalo ili širilo infekciju; da se zatvaralo odjele s vrtlarskim priborom u supermarketima te zabranjivalo crkvene obrede dopuštajući neizbježno bučne i dobro posjećene demonstracije za politički poželjne svrhe, piše Barone za New York Post.
Novo razmišljanje o lockdownima, kao što je Greg Ip prošle sedmice napisao u Wall Street Journalu, govori da su "pretjerani i skupi". To je u skladu s izjavom američkog predsjednika Donalda Trumpa iz sredine aprila da bi "dugotrajni lockdown u kombinaciji s ekonomskom depresijom nanio golemu i sveobuhvatnu štetu po javno zdravstvo".
Za mnoge je ta ekonomska šteta u razmjerima Velike depresije. Restorani i mala preduzeća zatvoreni su zauvijek, čak i prije "uglavnom mirnih" urbanih nereda u posljednja tri mjeseca. Gubici su koncentrirani kod onih s malim primanjima i malo imovine, dok su lockdowni povećali neto bogatstvo Jeffa Bezosa iz Amazona i Marka Zuckerberga iz Facebooka za desetke milijardi dolara.
Antilockdown bloger (i bivši novinar The New York Timesa) Alex Berenson iznosi snažan argument da su lockdowni samo odgodili, ali ne i spriječili infekcije.
U ovome ima i nekih starih lekcija. Vlade mogu ponekad kanalizirati, ali nikad ne mogu potpuno kontrolirati prirodu. Nema načina da se rizik sasvim eliminira. Pokušaji da se smanji jedan rizik mogu povećati druge rizike. Usred neizvjesnosti, ljudi čine greške. Kao što je, možda, lockdown, zaključuje Barone.
