Svjesni ljutitih i još nezaliječenih rana koje je ostavilo NATO-ovo bombardiranje Srbije prije više od 20 godina, ukrajinski ambasador pojavio se na srpskoj televiziji nakon što je Rusija napala i bombardirala njegovu zemlju u nadi da će izazvati suosjećanje.
Međutim, umjesto da dobije vremena da objasni bijedu Ukrajine, ambasador, Oleksandr Aleksandrovič, morao je sjediti kroz brbljanje proruskih srpskih komentatora i dugačke video snimke ruskog predsjednika Vladimira V. Putina, koji proglašava Ukrajinu leglom nacista. Emisija, koju je emitirala provladina Happy TV, trajala je tri sata, od čega je više od polovice vremena zauzeo g. Putin, piše The New York Times.
Ljut zbog zasjede u eteru, ambasador se požalio producentu na prokremljovsku propagandnu vježbu, ali mu je rečeno da to ne shvata lično i da je g. Putin “dobar za našu gledanost”.
To što ruskog čelnika, kojeg mnogi na Zapadu, uključujući predsjednika Bidena, smatraju ratnim zločincem, služi u Srbiji kao mamac za gledatelje, podsjetnik je da Kremlj još uvijek ima obožavatelje u Evropi.
Dok Njemačka, Poljska i nekoliko drugih EU zemalja pokazuju solidarnost s Ukrajinom vijoreći njezinu zastavu ispred svojih ambasada u Beogradu, a obližnja ulica odaje počast gospodinu Putinu. Mural oslikan na zidu prikazuje sliku ruskog vođe uz srpsku riječ za "brat".
Dio privlačnosti g. Putina leži u njegovom imidžu moćnog čovjeka, privlačnog modela za predsjednika Aleksandra Vučića, sve autoritarnijeg čelnika Srbije, i premijera Viktora Orbana, ratoborno neliberalnog čelnika Mađarske. Suočeni s izborima u nedjelju, srpski i mađarski čelnici također gledaju na Rusiju kao na pouzdan izvor energije za zadovoljstvo svojih birača. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da će pobijediti oboje.
Zatim tu je historija, ili barem mitologizirana verzija prošlosti, koja u slučaju Srbije Rusiju, suslavensku i pravoslavnu kršćansku naciju, predstavlja kao nepokolebljivog prijatelja i zaštitnika kroz stoljeća.
No, možda je najvažnija uloga g. Putina kao zvijezde broda za nacije koja, bez obzira na svoje prošle zločine, sebe vide kao žrtvu, a ne agresora, i čija se politika i psiha vrte oko kultova žrtvi koje se njeguju ogorčenjem i žaljenjem prema Zapadu.
Arijan Djan, psihoterapeutkinja iz Beograda, rekla je da je bila šokirana nedostatkom empatije među mnogim Srbima za patnju Ukrajinaca, ali je shvatila da mnogi još uvijek nose ožiljke prošlih trauma koje su izbrisale svaki osjećaj za bol drugih.
“Pojedinci koji trpe traume s kojima se nikada nisu suočili ne mogu osjetiti empatiju”, rekla je. Društva, poput pojedinaca s ožiljcima trauma, dodala je, "samo ponavljaju iste priče o vlastitoj patnji uvijek iznova", pokvarena ploča koja "briše svaku odgovornost" za ono što su učinili drugima.
Osjećaj žrtve je duboko u Srbiji, gledajući zločine koje su počinili etnički srodnici tokom balkanskih ratova 1990-ih kao odbrambeni odgovor na patnje koje su prošli Srbi, baš kao što g. Putin svoju krvavu invaziju na Ukrajinu predstavlja kao pravedni napor da zaštiti progonjene etnički Rusi koji pripadaju “Ruskom miru” ili “Ruskom svijetu”.
“Putinov ‘Ruski svijet’ tačna je kopija onoga što naši nacionalisti zovu Velikom Srbijom”, rekao je Boško Jakšić, prozapadni novinski kolumnist. I jedni i drugi, dodao je, hrane se dijelom zapamćenom historijom prošlih nepravdi i izbrisanim sjećanjima na vlastite grijehe.
Narativ žrtve toliko je jak među nekima u Srbiji da je Informer, bučni tabloid koji često odražava razmišljanja gospodina Vučića, predsjednika, prošlog mjeseca izvijestio o pripremama Rusije za invaziju na Ukrajinu s naslovom na naslovnoj stranici u kojem je Moskva preinačena kao besprijekorno nevinašce: "Ukrajina napala Rusiju!" vrištalo je sa naslovnice.
Vlada Srbije, koja je oprezna glede paljenja mostova prema Zapadu, ali osjetljiva na široko rasprostranjene simpatije javnosti za Rusiju kao druge žrtve nepravde, od tada je tjerala novinske kuće da zauzmu neutralniji stav, rekao je Zoran Gavrilović, izvršni direktor Birodija, nezavisnog medija monitoring grupa u Srbiji. Rusiju gotovo nikad ne kritiziraju, rekao je, ali zloupotreba Ukrajine ne jenjava.
G. Aleksandrovič, ukrajinski ambasador u Srbiji, rekao je da pozdravlja promjenu tona, ali da se i dalje bori da natjera Srbe da gledaju dalje od vlastite patnje u rukama NATO-a 1999. godine. “Zbog traume onoga što se dogodilo prije 23 godine, šta god što se loše događa u svijetu smatra se krivnjom Amerike”, rekao je.
Mađarska, u savezu sa gubitničkom stranom u dva svjetska rata, također njeguje ogroman kompleks žrtve, ukorijenjen u gubitku velikih dijelova njena teritorija. G. Orban je godinama željno potpirivao te ogorčenosti, često se priklanjajući Rusiji zbog Ukrajine, koja kontrolira dio bivše mađarske zemlje i koji je istaknut u svojim nastojanjima da se predstavi kao branitelj etničkih Mađara koji žive izvan granica zemlje.
U susjednoj Srbiji, gospodin Vučić, u želji da izbjegne otuđenje proruskih birača uoči nedjeljnih izbora, odbio je uvođenje sankcija Rusiji i obustavljanje letova između Beograda i Moskve. Ali Srbija je 2. marta glasala za rezoluciju Ujedinjenih naroda kojom se osuđuje ruska invazija.
To je bilo dovoljno da gospodin Vučić dobije pohvale od Victorije Nuland, američke podtajnice, koja je zahvalila Srbiji “na podršci Ukrajini”. Ali to nije spriječilo ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja V. Lavrova da u ponedjeljak predloži Beograd kao dobro mjesto za održavanje mirovnih pregovora između Moskve i Kijeva.
Srbi koji žele da njihova zemlja uđe u Evropsku uniju i prestanu plesati između Istoka i Zapada optužuju gospodina Vučića da igra dvostruku igru. "Događaju se tektonske promjene i mi ih pokušavamo prespavati", rekao je Vladimir Međak, potpredsjednik Evropskog pokreta Srbija, lobističke grupe koja se zalaže za EU članstvo.
Srbija, rekao je, "nije toliko proruska koliko mrzi NATO".
Umjesto da krene prema Evropi, dodao je: “Još uvijek pričamo o onome što se dogodilo 1990-ih. To je beskonačna petlja. Zaglavili smo razgovarajući o istim stvarima iznova i iznova.”
Više od dva desetljeća nakon okončanja borbi na Balkanu, mnogi Srbi još uvijek odbacuju ratne zločine u Srebrenici, gdje su srpski vojnici masakrirali više od 8.000 bosanskih Muslimana 1995., i na Kosovu, gdje je brutalni srpski progon etničkih Albanaca potaknuo NATO-ovu kampanju bombardiranja 1999. kao naličje patnje nanesene etničkim Srbima.
Upitana odobrava li rat koji je pokrenuo gospodin Putin dok je hodala pored beogradskog murala u njegovu čast, Milica Žurić, 25-godišnja bankarska radnica, odgovorila je pitanjem zašto su se zapadni mediji fokusirali na agonije Ukrajine kada “niste imali zanimanje za srpsku bol” uzrokovano ratnim zrakoplovima NATO-a 1999. “Niko nije plakao zbog onoga što nam se dogodilo”, rekla je.
Budući da je većina svjetskih medija prošle sedmice bila usredotočena na rusko uništenje Mariupolja, ukrajinskog lučkog grada, Srbija je obilježila početak NATO-ove kampanje bombardiranja. Naslovnice su bile oblijepljene fotografijama zgrada i željezničkih pruga koje je uništio NATO. “Ne možemo zaboraviti. Znamo šta je živjeti pod bombardiranjem”, stoji u naslovu Kurira, provladinog tabloida.
Mala grupa protestanata okupila se ispred Ambasade Sjedinjenih Država, a zatim se pridružila mnogo većim proruskim demonstracijama, s protestantima koji su mahali ruskim zastavama i transparentima ukrašenim slovom Z, koje je postalo amblem podrške ruskoj invaziji.
Damnjan Knežević, vođa Narodne patrole, ekstremno desničarske skupine koja je organizirala skup, rekao je da osjeća solidarnost s Rusijom jer je na Zapadu prikazana kao agresor, baš kao što je Srbija bila 1990-ih, kada je, smatra, Srbija je u stvarnosti bila najveća žrtva. Rusija je imala dužnost štititi etničku rodbinu u Ukrajini kao što je to činila Srbija u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, rekao je Knežević.
Boško Obradović, čelnik Dveri, konzervativne stranke, rekao je da žali za civilnim žrtvama u Ukrajini, ali je inzistirao da "NATO ima ogromnu odgovornost" za njihovu sudbinu.
Gospodin Obradović u nedjelju je okupio navijačke pristaše na predizbornom skupu u jednoj beogradskoj kino kući. Na štandu ispred ulaza prodavale su se srpske padobranske beretke, vojne kape i velike ruske zastave.
Predrag Marković, direktor Instituta za savremenu historiju u Beogradu, rekao je da je historija služila kao temelj nacije, ali da, iskrivljena političkim programima, “uvijek nudi pogrešne lekcije”. Jedini slučaj u kojoj je država u Evropi u potpunosti priznala svoje prošle zločine, dodao je, bila je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata.
“Svi ostali imaju priču o viktimizaciji.” rekao je gospodin Marković.
