Potpredsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnoosolobodilačkog rata u BiH Nijaz Skenderagić slikovito je na društvenim mrežama opisao kako je izgledao život u Jugoslaviji, što je novim generacijama danas nezamislivo. Evocirao je uspomene na davna vremena onih koji još pamte kako se živjelo u bivšoj nam državi.
Skenderagić piše: "
"Odrastao sam u Jugoslaviji, u Sarajevu. Pješačili smo do škole i vraćali se s prijateljima. Jedenje u restoranu nikad se nije dogodilo. Jednostavno ga nije bilo.
Skidali smo školsku odjeću čim dođemo kući i oblačili svoju odjeću za igru. Morali smo uraditi domaću zadaću prije nego što su nam dopustili da se vani igramo. Večerali smo za stolom.
Naš telefon za biranje bio je na našem 'telefonskom stolu' u glavnom hodniku i imao je kabal u prilogu, tako da privatni razgovori nisu postojali.
TV su imali samo nekoliko kanala. Zapravo 3! Zapravo smo morali pitati prije promjene kanala.
Igrali smo se policajaca i pljačkaša, između dvije vatre, skrivali i tražili, preskakali, nogometa na ulicama…
Boravak u kući je bila kazna i jedino što smo znali o ′′dosadi′′ je - "Bolje ti je da nađeš nešto za raditi prije nego što ti ja nađem!"
Jeli smo što je mama napravila za večeru ili ništa nismo jeli…
Svi su bili dobrodošli, a niko nije izašao iz naše kuće gladan.
Nije bilo vode u flaši, pili smo iz slavine ili vrtnog crijeva vani (i svi su bili zdravi).
Omiljena poslastica nam je bila kriška hljeba s maslacem, ajvarom, kajmakom, ponekad i sa domaćim pekmezom od šljiva (bila je još ukusnija uz prijatelje).
Gledali smo crtane subotom ujutro, i vozili bicikle satima, plivali u rijekama, hodali po potocima, šumama, livadama. Penjali na drveća, jeli voće na granama.
Nismo se ničega bojali. Igrali smo se do mraka… zalazak sunca je bio naše vrijeme za povratak kući (a naši roditelji su uvijek znali gdje smo).
Ako se neko posvađao, to je bilo kratko i opet smo bili prijatelji sedam dana kasnije, ako ne i prije…
Poštivali smo starije jer su sve naše tetke, ujaci, djedovi, nene i najbolji prijatelji naših roditelja bili produžeci naših roditelja.
Ovo su bila dobra stara vremena. Toliko djece danas nikad neće znati kakav je osjećaj biti pravo dijete. Zahvalan sam na takvom djetinjstvu.
Dobra vremena".
