Politika

Norveški pisac za Njemački FAZ: Kriza u Ukrajini mogla bi izazvati rat u Bosni

Želi li Putin uništiti Evropu? Njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung razgovarao je sa autore iz susjednih zemalja Rusije da opišu kako percipiraju prijetnju koja se nadvila na granici s Ukrajinom, ali i u Finskoj i Norveškoj, u baltičkim državama, u Poljskoj, Bjelorusiji i Gruziji.

Jonas Dagys, Litva

Bilo je to 11. januara 1991. u Vilniusu. Bio sam u školi i, koliko se sjećam, nastava je išla kao i obično. Kad je sve bilo gotovo, izašao sam iz učionice u hodnik i vidio oca kako stoji kraj prozora u kaputu. Imao sam trinaest godina, živjeli smo na pješačkoj udaljenosti od moje škole i jako sam dobro znao svoj put. Mora da se dogodilo nešto neobično da me otac morao otpratiti kući. Ubrzo sam saznao da se moj otac odlučio pobrinuti za mene jer su se sovjetske vojne jedinice kretale gradom, zauzimale Novinarski dom i druge strateške objekte te koristile streljivo protiv civila. Vrhunac je bilo dobro dokumentirano krvoproliće 13. januara u TV tornju i TV centru u Vilniusu.

Naravno, ovi su dani vezani i za događaje iz 1940. godine, kada je Sovjetski Savez pripojio tri nezavisne baltičke države. Teško je u Litvi pronaći porodicu u čijoj historiji ovaj režim nije ostavio traumatične tragove. S obzirom na sve te slojeve kolektivnog sjećanja, podrazumijeva se da je narod Litve duboko zabrinut zbog sablasne mogućnosti ruske vojne akcije u istočnoj Ukrajini. Unatoč tome, situacija se još ne doživljava kao izravna prijetnja vojnom intervencijom na našem nacionalnom teritoriju.

Naši odnosi s Rusijom i dalje su zategnuti, ali čini se da se te napetosti trenutačno shvataju prvenstveno kao ekonomske i diplomatske, a ne one koje proizlaze iz neposredne vojne akcije. Da se poslužimo diplomatskim klišejem, oprezno smo optimistični. Stanje međunarodne diplomatije i prisutnost NATO saveznika u zemlji vrlo su važni i ohrabrujući faktori.

Možda su dvije godine pandemije Covida također promijenile našu razinu tolerancije prema strahovima. Možda je fokus na općem očekivanju da će se život vratiti u normalu nakon pandemije. Možda je to zato što su društvene interakcije još uvijek prilično ograničene, mali razgovori i druge prilike za dijeljenje i širenje ličnih briga.

Situacija je manje napeta nego prije otprilike pola desetljeća, kada su oružane snage Ruske Federacije i Bjelorusije planirale zajedničku vojnu vježbu "Sapad-2017". Budući da je manevar izveden u zapadnoj Bjelorusiji i u Kalinjingradskoj eksklavi, s pravom je viđen kao jasna prijetnja Litvi i Poljskoj. U to vrijeme nije bilo neuobičajeno da se slučajno upletete u raspravu koja nije uključivala samo geopolitiku nego i potrebu da rezervoar za plin vašeg automobila uvijek bude pun, za svaki slučaj; ili porodične gotovinske rezerve ako vojna intervencija paralizira bankovni sistem i debitne kartice postanu neupotrebljive.

Sjećanje na sovjetsku vojnu prisutnost još je vrlo živo među nekoliko generacija Litavaca i općenito na Baltiku. Poznanik koji živi na estonskoj obali Baltičkog mora primijetio je da ove godine privatne jedrilice nisu bile izvučene iz vode, opet za svaki slučaj.

Osim toga, život u susjedstvu Putinove Rusije općenito se doživljava kao život u blizini bujajućeg vulkana koji bi mogao eruptirati bez upozorenja. Čak i ako se čini da vojni sukob nije racionalan za očekivati, niko ne može biti siguran da ono što Evropljani vide kao minimalne standarde racionalnosti također vrijedi i u Kremlju. Moj bliski prijatelj nedavno mi je priznao da se noćna mora koja se ponavljala dok je odrastao 1980-ih iznenada ponovno pojavila. U tom snu radio najavljuje početak rata za vrijeme porodičnog doručka, a kroz kuhinjski prozor se vide eksplozije bombi. Porodica žuri u sklonište od zračnih napada, pitajući se hoće li tamo biti dovoljno mjesta.

Sovjetska armija je zauvijek nestala u augustu 1993. i ovdje je neće nedostajati. Ali strahovi, sjećanja i noćne more traju i drže naciju budnom.

Jonas Dagys direktor je Filozofskog instituta na Univerzitetu u Vilniusu i direktor časopisa Problemos.

Sofi Oksanen, Finska

Pojam interesna sfera vratio se na politički pregovarački stol, zajedno sa zloglasnom F-riječju. Na trenutak se činilo da su obojica već prekrivena naftalenom, kako bi i trebali biti. Zapadni svijet se počeo miriti sa svojom kolonijalnom prošlošću i više se nije hvalio pljačkom bivših kolonija.

U Putinovoj Rusiji bilo je drugačije. Praksa sovjetske diktature ponovno je postala idealna, Staljin je rehabilitiran. Nije ni čudo da čelnik Rusije sada traži nešto što će povezati sa svojim imenom koje će buduće generacije pamtiti kao i mi tajni protokol pakta Molotov-Ribbentrop. To je omogućilo kolonije Sovjetskog Saveza i zloupotrebe moje dvije matične zemlje: Finska je ušla u rat i finizovala se, Estonija je bila okupirana. Ali razmišljanje u smislu interesnih sfera nije povezano samo s Putinovom željom da iza sebe ostavi nešto što će ga kasnije učiniti barem ravnim Staljinu.

Rusija već vodi psihološki rat protiv Zapada, pa ima smisla iskopati interesne sfere i finiziranje iz njihovih grobova. Budući da imamo iskustva s tim, opetovano rukovanje iza naših leđa djeluje u najmanju ruku sumnjivo. Jer raspad evropskog jedinstva je cilj Rusije.

Rusija se vraća u prošlost jer njome upravlja lopov koji ima samo jedan način da nekažnjeno opljačka imovinu svog naroda – diktaturu. To što Staljin trenutno ima status superzvijezde u Rusiji je prikladno.

Legitimirajući Staljinove metode i postupke, Putin si ih dopušta. Historija igra bitnu ulogu u ovom projektu: zločini Sovjetskog Saveza su osveštani amandmanom ruskog ustava, a sada naš istočni susjed ponovoplasira historijske laži. Laž da Finska i Estonija "historijski pripadaju Rusiji" dobro se uklapa u cjelokupnu sliku. Zapravo, ruska zastava se samo na trenutak zavijorila nad Finskom u odnosu na vrijeme kada je bila pod švedskom vlašću. Estonijom su Nijemci vladali 700 godina.

Rusija se želi vratiti fotografijama poput onih na kojima Staljin sa smiješkom stoji iza Molotova, koji potpisuje sporazum, ili na kojima sjedi u pobjedničkom mjestu na konferenciji na Jalti. No, današnji bi donositelji odluka trebali razmisliti žele li i sami biti na takvim fotografijama. Popularno je poziranje ruku pod ruku s nasilnicima – sve dok ne postane sramota, šta će se dogoditi prije ili kasnije. Diktator koji veliča nasilje neizbježno čini štetu svom narodu.

Sofi Oksanen je finsko-estonska spisateljica i dramaturginja. Njezin roman “Hundepark” objavio je Kiepenheuer & Witsch u januaru.

Lasha Bugazde, Gruzija

Ruski tenkovi su 60 kilometara od glavnog grada moje zemlje. Ne prođe ni mjesec u kojem ruski vojnici ne pritvaraju negruzijske državljane koji prelaze granicu u takozvanu “Južnu Osetiju” i borave na gruzijskom teritoriju koji je Rusija okupirala od 2008. Ova granica, stvorena ni iz čega, fleksibilna je. Niko ne zna gdje se tačno nalazi ilegalni "mobilni Berlinski zid", kako ga zovu u Gruziji.

Čak i sada, dok ovo pišem, Putinovi vojnici razvijaju bodljikavu žicu na ukradenoj zemlji, što rezultira time da ljudi gube domove u kojima su živjeli od rođenja. Proces nosi depresivan naziv "puzajuće zanimanje". Nestanak gruzijskog teritorija i prijetnja ruskim napadom postaju svakodnevna pojava – puzajuća putinizacija.

Dana 9. aprila 1989., tokom mirnih demonstracija u centralnom Tbilisiju, sovjetske su trupe ubile 21 protestanta, a stotine su otrovane ratnim plinom. Oni su pozvali na odvajanje Gruzije od SSSR-a. Najmlađi od ubijenih imao je 16 godina, najstarija žrtva imala je 75 godina; njezin ubica, general Rodionov, uz pomoć sovjetske propagande, ustrajno je prikrivao činjenicu da je bilo smrti. Moji roditelji, koji su također bili na skupu, čudom su pobjegli živi, ​​ali prijetnja koju je predstavljao Kremlj proganjala je njihovu i moju generaciju - neprestana provokacija koja sada traje više od trideset godina.

Za nas je Zapad uvijek bio, i još uvijek je, uzor moralne jasnoće, čak i ako nas ponekad zaprepasti užas pri pogledu na bivšu evropsku ministricu koja pleše s Putinom na svom vjenčanju (kvazi Mefisto valcer s bezobzirnim ubicom), ili u pogledu bivšeg njemačkog kancelara u nadzornom odboru ruske državne plinske tvrtke, mračne zalihe novca korištenog za financiranje ratova, naručenih ubistava i Putinove propagande.

Istina, ruski tenkovi nisu tako blizu srednje Evrope kao što su Tbilisiju ili ukrajinskoj granici, ali jedno će biti jasno većini: ako se ti tenkovi ne povuku, oni će nastaviti svoje zemljopisno i ideološki razorno napredovanje, što će rezultirati da se to ropstvo i laži ponovno uspostave. A onda će stvarno biti prekasno.

Gledajući historijski međuodnos Kremlja i nas, često mislim da kad god smo nedosljedni zlu, ono uvijek pobjeđuje. Jer problem nije njegova moć, nego naša slabost i nejasnoća, prije svega i to upravo s moralnog stajališta.

Lasha Bugadze je gruzijski pisac i karikaturist. Njegov roman Prvi Rus posljednji je put objavljen na njemačkom jeziku 2018. u frankfurtskoj izdavačkoj kući.

Piret Raud, Estonija

Trenutačna napeta situacija i ambicije našeg istočnog susjeda su naravno razlog za veliku zabrinutost. Na temelju sličnog historijskog iskustva, Estonci lako razumiju težnje Ukrajinaca, a krhkost situacije duboko nas dotiče.

Estoniju bih usporedio sa ženom koja bježi od nasilnog braka: od raspada Sovjetskog Saveza, ova je žena naporno radila da obnovi svoj život, iako je još uvijek proganjaju sjećanja na prošla poniženja i nasilje, tim više s obzirom da brutalni bivši muž živi u blizini, stalno je drži na oku i pokušava se ubaciti u njezin život kad god mu se ukaže prilika; širi glasine o njoj i kleveta.

Žena živi u stalnom strahu da će se muškarac vratiti. Ugradila je nekoliko novih brava na svoja vrata; ušla je u Evropsku uniju i NATO, ali čovjek bi se ipak mogao vratiti i razvaliti vrata. Ne zna bi li joj neko priskočio u pomoć ili bi ostali jednostavno pogledali na drugu stranu jer se čini lakšim i isplativijim. Jer čovjek je unatoč svemu utjecajan, jak je. Trenutno glasno lupa na vrata i bojimo se.

Estonci se predobro sjećaju kako smo prije i poslije Drugog svjetskog rata ostali sami. Rane su možda zacijelile, ali ožiljci i dalje bole. Danas si govorimo da članstvo u EU i NATO-u treba djelovati kao zaštita od ponavljanja historije. Ali šta je s Ukrajinom? Tamo nemaju potrebne brave, samo tanka vrata od šperploče.

Knjige estonskog ilustratora i autora dječjih knjiga Pireta Rauda izdaje Midas-Verlag na njemačkom jeziku.

Sasha Filipenko, Bjelorusija

Evropski političari koji vjeruju da je Rusija u pravu kada kaže da su ruske sigurnosne zone doista ugrožene - vjerovatno ne bi spriječili Hitlera da pripoji Čehoslovačku 1930-ih. Ti ljudi ili nemaju pojma šta se zapravo događa u Rusiji, ili su spremni na to zažmiriti. U nadi da će se zaštititi, spremni su prihvatiti aneksiju Krima i, ako bude potrebno, potpuno napustiti Ukrajinu, u naivnom uvjerenju da će Putin to tako ostaviti. Ne, neće, jer on razumije samo jezik snage.

Međutim, najveća prijetnja Rusiji sada je sam Putin – njegov totalitarizam i njegova želja za revitalizacijom Sovjetskog Saveza. Istovremeno, želi podići novi Berlinski zid kako bi u “svojim zemljama”, odvojenim od Europe, mogao raditi šta hoće. Vjeruje u svoj poseban put dok gubi biračko tijelo. Sada mu je prijeko potreban još jedan mali, pobjednički rat. No, očito više ne razumije da se historija Krima neće ponoviti. Invazija na Ukrajinu bila bi katastrofalna, posebno za samu Rusiju.

Rusija se svakim danom i svom snagom pretvara u Bjelorusiju, zemlju u kojoj se ne poštuju ni najosnovniji zakoni i krše elementarna prava i slobode. Nova diktatura. U Rusiji se svakodnevno napadaju nezavisni novinari, sistemski se uništavaju nevladine organizacije. Iskorjenjivanje svake inicijative primarna je briga Putinove Rusije. Veličina zemlje je važnija od blagostanja i sloboda njenih građana. Čvrsto vjerujem da je Putin izgubio dodir sa stvarnošću. 2022. godine golemom državom vlada agent tajne službe koji posvuda vidi neprijatelje i izdajnike, a informacije dobiva samo iz papira koje mu donose njegovi generali. Njegov jedini cilj je stjecanje moći – po mogućnosti na što više teritorija. Novi sovjetski car. Kako se Evropa kreće ka budućnost, Putin se bori da svoj golemi ratni brod usmjeri u prošlost.

Sasha Filipenko je bjeloruski pisac. U Rusiji je živio do 2020. godine, od tada živi na različitim mjestima u Evropi. 23. februara njegov novi roman "Die Jagd" izlazi u izdanju Diogenesa na njemačkom jeziku.

Maarja Kangro, Estonija

Moj prijatelj koji se prije pet godina preselio u Španiju iz Estonije sada mi je rekao da život u Estoniji postaje sve strašniji zbog Putinovih postupaka. Sretan je što živi daleko od ove opasnosti. To zapravo može izgledati ovako iz Madrida. Ali šta je s Tallinnom, nešto više od 200 kilometara od ruske granice?

Ovdje nema panike, nema tjeskobe u svakodnevnom životu. Naravno, glavna su vijest izvješća o Ukrajini, Rusiji i reakcijama Zapada. Mir ni pod koju cijenu se ne tolerira (u teoriji), a postoji zabrinutost zbog moguće “finlandizacije” Ukrajine. No i javni mediji pokušavaju smiriti narodne stavove i smiriti atmosferu.

Sada je stigla vijest da je Rusija zainteresirana za ratifikaciju sporazuma o granici s Estonijom. Nedavno se pojavio članak o istraživanju prema kojem Rusi u Rusiji imaju pozitivnu sliku o Estoncima: u regijama koje graniče s Estonijom čak 72 posto Rusa ima pozitivan stav prema Estoncima.

Tvrdi se i da nema potrebe za zatvaranjem ruskih propagandnih kanala u Estoniji (kao u Latviji): naprotiv, ti bi nas kanali držali "u petlji". I premijer Kallas također naglašava da - iako se Evropa suočava s najvećom sigurnosnom krizom u posljednjih trideset godina i moramo pomoći Ukrajini, uključujući i oružjem! - Agresija Rusije nije usmjerena na nas.

Ranije ove sedmice bila sam gost na svečanom ručku koji su organizirale najveće estonske novine. One su politički desničarske, ali su me iz nekog razloga stalno pozivale. Glavni urednik je emotivno progovorio: Ko danas govori o miru na Zapadu, ne treba mu vjerovati! Uzeo je za primjer Chamberlaina i Churchilla. Ali za našeg bivšeg predsjednika Ilvesa, današnja prijetnja ratom je više digitalni rat, prilika da se digitalno paralizira cijela država. Ko god napadne članicu NATO-a riskira nuklearni rat, rekao je u svom izlaganju. pa dobro. U Estoniji se uvelike oslanjaju na ovaj članak 5. NATO pakta. Ne znam je li tako snažno uvjerenje zaista utemeljeno u stvarnosti. Ali mi to svakako ne želimo testirati ili opovrgnuti u stvarnoj ratnoj situaciji.

Memoare Maarje Kangro "Kind aus Glas", koji također govore o reportažnom putovanju u krizom pogođenu Ukrajinu, objavio je Kommode Verlag na njemačkom jeziku 2018. godine.

Johan Harstad, Norveška

Živimo li u novim 80-im, novim 60-im ili novim 30-ima? To je pitanje koje si ovih dana postavljam. Jer siguran sam da nas čeka nevolja. Svjetski lideri obično su loši studenti historije, pa je ponavljanje prošlih pogrešaka gotovo neizbježno. Carstva se ruše jer ljudi ne rade svoju zadaću. Zgrožen sam prijetnjom invazije na Ukrajinu, baš kao što sam zaprepašten idejom o invazijama na prvom mjestu.

Ali bojim se da je situacija između Rusije i Ukrajine tek početak i da će, ako se ta situacija pretvori u užas, utjecati na situaciju Kine i Tajvana, izazvati novi rat u Bosni i tako dalje. A onda se moramo suočiti s tim - i sa SAD-om koji možda ide prema protofašizmu. To je ono što me stvarno drži budnim noću jer se čini da Donald Trump ne vidi činjenice ili stvarnost. Osim njega, ima nade ako šefovi vlada međusobno razgovaraju. I kao i svaka terapija za parove, prije nego počnete optuživati, morate slušati i razumjeti šta je s druge strane – i mislim stvarno slušajte, umjesto da samo čekate da dođete na red da bacite bombu. Strah, nada i ponosna historija duboko su ukorijenjeni u svim zemljama.

A ako nerado slušate jedni druge, predlažem da proguglate sliku Blijedoplave tačke i pročitate misli Carla Sagana o njoj. A ako ni to ne pomogne, onda vam stvarno ne mogu pomoći.

Johan Harstad je norveški pisac. Njegov novi roman "Auffrischer Tat" u augustu će objaviti Rowohlt Verlag.

Inga Ābele, Latvija

U određenom trenutku rat postaje ličan. Baltik je oduvijek bio bojno polje. Međutim, nadam se i vjerujem da je rat prošlost. Nadam se i vjerujem da će konačno biti generacija koja će ovdje moći živjeti do kraja života bez rata!

Na pitanje “Šta mislite o glasovima na Zapadu koji dijele mišljenje Rusije da su zemlje poput Poljske ili baltičkih država oduvijek bile dio veće sfere utjecaja Rusije?” moj odgovor je: Mislim da su to loše noćne more!

Unezvijereni ruski bivši KGB-ov oficir želi osvojiti teritorije koje ne posjeduje, to je sve. Na sreću, situacija se promijenila od posljednjeg svjetskog rata – sve se mora dogoditi pred cijelim svijetom, jer internet je svijet učinio transparentnim.

Prije nekoliko godina mogli smo vidjeti unezvijerenog bjeloruskog diktatora kako tuče svoj narod. Bjelorusima nismo mogli pomoći, ali smo vidjeli njihovu borbu za slobodu i mogli smo se moliti za njih.

“Mislim da će ovo vrijeme proći kao loša noćna mora. To mi daje snagu da stojim ovdje i dišem”, rekao je latvijski borac za slobodu Gunārs Astra dok je stajao pred sovjetskim sudom 1983. godine.

Obistinilo se ono u što je vjerovao. Godine 1991. Latvija je povratila svoju slobodu i suverenitet.

Moj sin se dobrovoljno prijavio u pričuvu nacionalnih oružanih snaga. Šta više reći, molim se Bogu.

Inga Ābele je latvijska spisateljica. Njezin roman “Die Flut” nedavno je objavljen na njemačkom u izdanju Kommode Verlag.

Szczepan Twardoch, Poljska

Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja prijetnju potpunim ratom u razmjerima koji u Evropi na sreću nisu viđeni od 1945. godine. Ova prijetnja bolno podsjeća nas, koji živimo u srednjoj i istočnoj Europi, na nekoliko istina:

  1. Priča nije gotova. Naša europska kristalna palača, izgrađena na iluziji kraja historije, vječnog mira i konačnog trijumfa liberalne demokratije, puca i može se srušiti svakog trenutka.
  2. Ne znamo gdje će se ruski tenkovi zaustaviti kada se počnu kretati. U Mariupolju? U Kijevu? U Lavovu? U Przemyślu? Na „Odri? U Berlinu? Zapadnije? Nije li vrijeme da zamislimo nezamislivo, radi nas samih? Prije deset godina niko nije mogao zamisliti da bi Putin mogao napasti Ukrajinu, nasilno promijeniti njezine granice i pripojiti Krim Rusiji.
  3. Stav Njemačke je krajnje razočaravajući. Njemačka se doimala kao izvrstan primjer suočavanja s vlastitom historijskom krivnjom, izvrstan primjer vođenja međunarodne politike ne samo na temelju vlastitih interesa nego i na temelju određenih moralnih standarda. Danas, s druge strane, kao da je Gerhard Schröder još uvijek kancelar. Nečuven prijedlog da se Ukrajini isporuči 5000 šljemova najniža je vrijednost ove nedostojanstvene politike koja ima za cilj učiniti Evropsku uniju ovisnom o Rusiji i približiti joj je kao da je Rusija “normalna” zemlja – a ne agresivna. Diktatura . To je najniža tačka politike čiji je najnoviji napredak uništenje evropskog jedinstva Sjevernim tokom 2 ili kraj nuklearne energije, što niko ne razumije s obzirom na klimatsku katastrofu.

Münchenski sporazum i tamošnja Chamberlainova politika trebali bi i dalje djelovati kao sredstvo odvraćanja.

Szczepan Twardoch je poljski pisac. Njegov novi roman "Poniznost" u izdanju Rowohlt Berlin izlazi 15. februara.

Serhiy Zhadan, Ukrajina

Sjećam se jako dobro proljeća 2014., takozvanog “ruskog proljeća”; u kojem je Rusija uz pomoć svojih agenata pokušala destabilizirati gradove na istoku i jugu Ukrajine. Ukrajina je uspjela odbiti napade u većini gradova, ali u Donbasu se cijela stvar izrodila u otvoreni rat koji i danas traje. Sjećam se kako su se u Harkovu, gradu pedesetak kilometara od ruske granice, redovito i profesionalno širile glasine da će oko sljedećeg ponedjeljka ruska vojska upasti u grad. Tada je bilo stvarno strašno, jer nakon aneksije Krima pojava ruskih vojnika na ukrajinskom teritoriju nikoga nije iznenadila.

Tog proljeća ruske trupe nisu se pojavile u Harkovu. Napali su u Donbasu u ljeto, kada je postalo jasno da Ukrajina postupno vraća kontrolu nad gradovima koje su zauzele ruske milicije. Međutim, Rusija je tvrdila da nije poslala svoje vojnike u Ukrajinu, a Zapad je iz nekog razloga zauzeo čudan stav – znamo da ste tamo, ali nećemo o tome naglas. Ali ne govorim o principijelnosti naših zapadnih partnera. Riječ je o vjerovatnosti otvorenog rata, informacijskih napada i osjećaja panike.

Pretpostavljam da je većina informacijskog pritiska koji smo vidjeli protiv Ukrajine od prošle jeseni usmjerena na zastrašivanje i demoralizaciju. Upozoreni smo da će Putin napadati tako dugo, kao da se ruski tenkovi kotrljaju svojom snagom od Sibira do ukrajinske granice. Jasno je da bi Rusija mogla pokrenuti napad u bilo kojem trenutku tokom proteklih osam godina. A očito je i da nova eskalacija s ruske strane ne mora nužno značiti i raspoređivanje tenkovskih kolona - hakerske napade na web stranice ukrajinskih ministarstava i nedavna redovita upozorenja o bombama o navodno postavljenim eksplozivnim napravama u školama, podzemnoj željeznici i željezničkim stanicama u ukrajinskim gradovima jasno pokazuju da se rat može voditi raznim sredstvima.

Međutim, taj stalni pritisak i pokušaji izazivanja panike pokazali su nešto drugo – da se Ukrajinci zapravo ne boje. Da, svi shvataju opasnosti, svi su se odavno odlučili. I svi razumiju da se možete osloniti samo na sebe. Naravno da postoji određena zabrinutost, ali puno je važnije da sada imate samopouzdanja. Nešto što nam je nedostajalo u proljeće 2014. Zato spavaj mirno u Harkovu. Međutim, s oružjem ispod jastuka.

Serhiy Zhadan je ukrajinski pisac, muzičar i pjesnik. Živi u Harkovu. Njegov najnoviji roman “Internat” (Suhrkamp) objavljen je na njemačkom jeziku. 21. maja u Tischlerei Deutsche Oper Berlin premijerno će biti izveden muzičko-pozorišni komad “Lieder von Ver expulsion and Never Return” za koji je Zhadan napisao libreto.

Raport je promijenio naslov na ovom članku jer je bio nejasan i zbunjujući, prema ocjeni Raskrinkavanja. Iz ranijeg naslova moglo se tumačiti da njemačke novine FAZ najavljuju rat u BiH, međutim to je bila izjava jednog od sagovornika ovog uglednog njemačkog lista.