Njemačkoj nije strana pogrešna strana historije.
Zato nikoga ne treba iznenaditi da je Berlin proteklih 16 godina čvrsto stajao na pogrešnoj strani podjele oko toga kako se nositi s Rusijom, piše Politico.
Manje je predvidljiva bila brzina kojom je Njemačka napustila svoj stav prema Moskvi posljednjih sedmica zaustavljanjem kontroverznog projekta plinovoda Sjeverni tok 2, slanjem oružja Ukrajini, prihvaćanjem sankcija Rusiji, pa čak i najavom da će početi upumpavanje značajnih suma u svoju vojsku.
Drugim riječima, gotovo preko noći pristala je da učini sve na što su je SAD i drugi saveznici nagovarali godinama. Berlin je čak smislio moto spreman hashtag za promjenu: Zeitenwende, odnosno zora nove ere.
Sedmicama kasnije, postalo je jasno da ono što nemački lideri zaista pokušavaju da kažu jeste: 'Idemo dalje.'
S tim u vezi, Njemci su imali sreće otprilike koliko i ruska vojska u Ukrajini. To je zato što Njemačka nije samo "pogrešno procijenila Putina", kao što je prošle sedmice rekao dugogodišnji savjetnik Angele Merkel za vanjsku politiku, Christoph Heusgen, novi predsjedavajući Minhenske sigurnosne konferencije.
Tvrdoglavo insistiranje Njemačke na angažmanu s ruskim liderom suočenim s njegovom kontinuiranom agresijom (katalog nedjela u rasponu od invazije na Gruziju do ubistava neprijatelja u inostranstvu i ratnih zločina u Siriji) nije bio ništa drugo nego katastrofalna greška, ona koja će zaraditi Merkel mjesto u panteonu političke naivnosti uz Neville Chamberlaina.
Polako, ali sigurno, Nijemcima je počelo svitati da je Merkelin pristup Rusiji – koji je dostigao svoj vrhunac odlukom 2015. da da zeleno svjetlo za plinovod Sjeverni tok 2 uprkos ruskoj aneksiji Krima i njenoj ulozi u separatističkom ratu u istočnoj Ukrajini – nije samo otvorila vrata Putinu da ode dalje, već ga je i ohrabrila da to učini.
Ruska invazija na Ukrajinu, međutim, nije samo odricanje od Merkelove politke, već i čitave generacije njemačkih političara iz cijelog spektra zaslijepljenih nostalgijom za Ostpolitikom i Wandelom durch Handelom, politikom detanta iz 1970-ih koju je zagovarao kancelar Willy Brandt, prema prema njemačkoj legendi doveo je do kraja Hladnog rata.
Kolektivna odgovornost Njemačke je razlog zašto je okretanje stranice lakše reći nego učiniti. Ne postoji ličnost nalik Čerčilu u njemačkoj politici koja je godinama upozoravala na opasnosti povjerenja u Putina. Dok Merkel zaslužuje većinu krivice što je upala u zamku ruskog lidera, istina je da je kriva cijela politička klasa Njemačke.
Kao Merkelin ministar finansija i vicekancelar, sadašnji kancelar Olaf Scholz, čiji su socijaldemokrati bili pokretačka snaga gasovoda Sjeverni tok, zagovarao je ideju da je najbolji način da se izađe na kraj s Putinom kroz beskrajni "dijalog".
Jens Plotner, trenutno Scholzov savjetnik za nacionalnu sigurnost, bio je jedan od glavnih tvoraca te politike u godinama kao visoki diplomata u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, gdje je služio kao šef kabineta tadašnjeg ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeier-a (socijaldemokrata koji je sada njemački predsjednik) i nedavno kao politički direktor ministarstva. Čak i nakon što je Putin okupio desetine hiljada vojnika na ukrajinskoj granici u decembru, Plotner je savjetovao Scholza da se drži Sjevernog toka 2 i javno ponovi izmišljotinu da se radi o malo više od "komercijalnog projekta".
Plotnerov stari šef Steinmeier, koji je 2016. optužio NATO za "zveckanje sabljama i ratno huškanje" zbog održavanja vojne vježbe na istočnom krilu alijanse, tvrdio je gotovo sve dok na Ukrajince nisu ispaljeni prvi hici da Njemačka treba da koristi energiju kao način za izgradnju mostova sa Rusija.
Ovih dana, Steinmeier, koji kao predsjednik treba da služi kao moralni autoritet Njemačke, bavi se organizacijom koncerata „slobode i mira“ sa ruskim i ukrajinskim muzičarima. (Jedan od događaja dogodio se početkom marta u Drezdenu dok su bombe padale na Harkov, drugi grad u Ukrajini.)
Tokom vikenda, Andrij Melnyk, ukrajinski ambasador u Njemačkoj, izjavio je da će bojkotirati Steinmeierov najnoviji događaj, rekavši da Ukrajinci nemaju vremena za "veliku rusku kulturu" dok Moskva ubija nevine civile.
Iako manje odgovorne od Merkelinih demohrišćana ili socijaldemokrata u politici koja je dovela do Putinove invazije na Ukrajinu, manje stranke u njemačkoj vladajućoj koaliciji - liberalni Slobodni demokrati i Zeleni - nisu se baš pokrile slavom.
Dok su se Zeleni protivili Sjevernom toku 2, učinili su to koliko iz ekoloških razloga, tako i iz solidarnosti s Ukrajinom. Značajnije je bilo njihovo uporno protivljenje isporukama oružja Kijevu, koje se promijenilo tek nakon što su borbe počele.
Slobodne demokrate bile su podijeljene oko toga šta učiniti u vezi sa Sjevernim tokom 2, a mnogi u stranci, uključujući zamjenika lidera stranke Wolfganga Kubickog, podržavaju veći angažman s Rusijom. Prema Melnyku, lider slobodnih demokrata Christian Lindner, koji je i njemački ministar finansija, rekao mu je na dan kada je rat počeo da nema smisla da Berlin šalje oružje Ukrajini ili isključuje Rusiju iz SWIFT-a, međunarodnog platnog sistema, jer njegova zemlja "ima samo nekoliko sati" suvereniteta.
Mnogi u glavnoj opozicionoj stranci, Demohrišćanima (CDU), dijele skepticizam u pogledu izgleda Ukrajine, a da ne spominjemo zabrinutost zbog posljedica preoštrih poteza po Rusiju. Samo nekoliko sedmica prije ruske invazije, lider CDU Friedrich Merz upozorio je da bi suspendovanje Rusije iz SWIFT-a moglo izazvati "atomsku bombu na tržištima kapitala".
Budući da su griješili u vezi sa Rusijom i Putinom na svakom koraku, njemački političari su pribjegli „ko bi znao?“ kartica.
"Pogriješio sam, svi smo pogriješili", rekao je Wolfgang Schauble, eminencija njemačke politike i dugogodišnji ministar finansija CDU za Welt am Sonntag tokom vikenda.
Međutim, ono što Schauble i njegove kolege izostavljaju je da su je njemački saveznici godinama upozoravali da potcjenjuje Putina. Kada se suoče sa tom realnošću, Njemci ne znaju baš kako da reaguju.
Nakon što je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy podsjetio njemačke poslanike u govoru u Bundestagu ovog mjeseca da je posao Njemačke s Rusijom pomogao u finansiranju rata protiv njegove zemlje i napao ih da su "bezvrijedne" izjave o holokaustu, priredili su mu ovacije - a zatim se brzo vratio redovnim poslovima, što je uključivalo i čestitanje dvoje poslanika.
Tokom Hladnog rata, izraz „korisni idiot“ postao je etiketa za umjerene na Zapadu koji su postali žrtva lakovjernih argumenata komunista.
Od njemačkog veta na članstvo u NATO-u za Ukrajinu i Gruziju 2008. godine, preko potrage za gasnim sporazumima s Moskvom do njenog otpora da pošalje oružje Kijevu - čelnici zemlje služili su kao Putinovi korisni idioti.
Sve vreme, takozvani Russlandversteher, samozadovoljni ruski simpatizeri koji naseljavaju politički establišment zemlje, odbacivali su kritike njihovog kursa, insistirajući da znaju bolje, dok su se (bukvalno) smijali Vašingtonu u lice.
Niko se više ne smije.
Čak i dok saveznici pozdravljaju berlinski Zeitenwende, nije ih zavaralo njegovo pretvaranje u lisičje rupe.
Ukrajina, koju je Njemačka opljačkala tokom Drugog svjetskog rata, do kraja kojeg je izgubila više od 15 posto stanovništva, sigurno neće oprostiti i zaboraviti.
Njemačka neće imati nikakav pravi kredibilitet ni u transatlantskom savezu (bez obzira na to koliko milijardi se obavezala da će potrošiti na odbranu) sve dok ne dođe do poštenog obračuna s istorijom godina Merkel-Putin.
Kao što Njemačka predobro zna, čak i ako je moguće neko vrijeme sakriti se od historije, od toga se ne može pobjeći.
