Onima koji moždane vijuge troše na teorije o cijepljenju i prskanju s nebesa, teško je objasniti što je hepatolentikularna degeneracija ili Wilsonova bolest.
Od te bolesti preminuo je proteklog tjedna Adnan Šemić, 22-godišnji Mostarac za kojeg se pisalo kako je dobio bitku protiv države. Njegova pobjeda došla je prekasno. Baš kad je izglasan zakon, kojeg su mediji prozvali Adnanovim zakonom, i kad je mladić trebao ići na transplantaciju jetre, njegov život se ugasio.
Usijane glave
I, da je neke normalne države u kojoj životi ne ovise o terminu kad se neka gospoda može sastati, upalio bi mnogo toga u zemlji. Ali, gledači u nebo, teoretičari zaprašivanja i cijepljenja i analitičari visokih politika, nemaju vremena da razmišljaju o životu a kamo li da se bune.
Adnanov zakon trebalo je donijeti ranije. Ne samo zbog Adnana jer, sigurno je, zbog potpunog idiotluka na papiru, preminulo je u BiH još ljudi. Adnanova borba bila je samo nešto glasnija.
Nije se moglo spasiti život transplantacijom jer je nakaradni zakon u nakaradnoj Federaciji nakaradne BiH propisivao da donor može biti samo u krvnom srodstvu osobi kojoj je potrebna transplantacija. U Adnanovom slučaju to nije bilo moguće zbog nepodudaranja krvnih grupa.
A onda su se usijane glave, koje se ne mogu pohvaliti razmišljanje, odlučile sjesti i dignuti ruke da se nebuloza u zakonu promijeni. Ali, za Adnana, to je bilo prekasno. Ostatku zemlje, to je bilo nebitno.
Slikoviti je ovo dokaz kako su naši životi stvarno u rukama onih koji sjede u raznim parlamentima i dižu ruke za slova na papiru koja će nama određivati život. Uoči donošenja zakona bilo je javnih istupa u kojima su se ubirale zasluge i prikupljali poenčići. Nakon što je Adnan izgubio bitku, nitko nije rekao ni riječi. Trudili su se pojedini mediji, ali ne zbog života i Adnana, nego zbog klika izvući još koji redak o njegovo sudbini. I to je to. Tako je završila još jedna borba koja je izgubljena radi pogrešno posloženih prioriteta i prekasno podignutih ruku.
Utjehe
Pohrlili su neki potom utješiti sebe i javnost izjavama kako njegova smrt nije uzaludna i da će se s izmijenjenim zakonom spasiti mnogi životi. Slaba je to utjeha kad se zna da se ranijim dizanjem ruku i ranijim mućkanjem glavom koja bi trebala shvatiti loše stvari u zakonu i Adnan mogao biti spašen. Kao i obraz onih koji su kasno sjeli i kasno digli ruke a onda otišli na odmor.
I nije ovo prvi put da nas država ubija pred vlastitim očima zbog slova u zakonima koje ne razumiju ni oni što ih izglasavaju. Bezbroj je primjera maćehinskog odnosa ove zemlje prema vlastitim građanima i bezbroj je primjera odrađivanja posla.
Tako je, recimo, u Adnanovom Mostaru prije nekoliko dana donesena četverogodišnja strategija za mlade. Za nju se glasalo u polupraznoj vijećnici jer su vijećnici nakon dizanja ruku za rebalans proračuna otišli. Obi koji su ostali izglasali su strategiju u kojoj je više poraznih podataka nego strategije. A porazno je sve ono što je anketa provedena među mladima pokazala.
Ne znaju tako mladi propise kako bi pokrenuli vlastiti biznis, ali znaju da im, u zabrinjavajućem postotku, puno znači nečija nacionalnost pri sklapanju prijateljstva. Ne znaju mladi ni za spolne bolesti kao ni što bi sa sobom jer je anketa pokazala da neki ne žele uopće raditi. Oni koji bi radili, oni pak žele ili biti svoje gazde ili se priključiti na državne jasle. Uz to, svi znaju da je za posao najbolje biti u stranci. A kad je to najbolje, dobar dio njih već je u stranci, a dobar dio to namjerava postati.
Nebriga za stvarnost
U dokumentu, u kojem su pobrojani svi jadi bez ikakve razrade rješenja nametnutih problema, dokaz je zašto nam je svejedno što se ruke presporo dižu a mi prebrzo umiremo. Mladi, koji su u anketi rekli da je njihov mamac za ostati u ovoj zemlji državni posao, još uvijek nisu ozbiljno zapitali državu želi li da oni ostanu. Šutke plaćaju visoke školarine za nisko znanje, šutke gledaju patnje potplaćenih roditelja i krpljenje kraja s krajem, šutke gledaju kako im prijatelji umiru zbog spore i nemarne države.
Oni koji bi trebali brinuti nad budućnosti zemlje pa čak prosvjedovati i iz školskih klupa za mirovinske reforme jer ih mirovina kad-tad čeka, miruju i gledaju kako se svijet oko njih ruši.
Adnanov zakon spasit će mnoge živote. Neće nam, nažalost, otvoriti oči niti nas pozvati da pozivamo na odgovornost one koji nam kroje zakone za živote. Ovaj zakon trebao bi razbuditi uspavane u foteljama i uljuljane glasače u kaosu da se može praviti razumnije društvo koje misli na svoje društvo. Pitanje je samo koliko želimo biti svjesni snage našeg pritiska da se stvari mijenjaju i volje da mijenjamo nešto, da nam ljudi ne umiru zbog njihovih ruku i naše nebrige za stvarnost.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
