Presude za genocid, dokumenti iz „dosjea Milošević“, novi dokazi i pravosnažne američke presude neosporno ukazuju na obavezu Srbije i RS da plate ratne reparacije!
Koliko god se činilo da je za Srbiju i bh. entitet RS najbolniji aspekt Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici navodno „etiketiranje srpskog naroda kao genocidnog“, ono što stvarno „žulja“ velikosrpski establišment je aktuelizirana priča o mogućim procesima za naplatu ratne odštete!
Upravo usvojena Rezolucije UN ima prvenstveno političku i moralnu dimenziju, ona je satisfakcija žrtvama i civiliziranom svijetu kao planetarno priznanje zločina i zvanično artikuliran pijetet. S druge strane, politika, snage i pojedinci koji su bili u stanju planirati i počiniti genocid, a zatim ga negirati i ne mogu biti pod posebnim teretom savjesti. Njihova briga su nove sankcije.
Rezolucija UN, koju u Srbiji i entitetu RS histerično slave kao „pobedu demokratije“ (!?), nema mnogo veze s eventualnim budućim odštetnim zahtjevima. Ali, elite u Banjoj Luci i Beogradu i imaju ozbiljnije razloge za noćne more, jer pravni osnov za tužbe za ratne odštete postoji!
Sudska praksa već postoji
Argumente za tu tvrdnju pružili su certificirani evropski advokat dr. Ramo Atajić, profesor međunarodnog prava i Muradif Pajt, nezavisni istraživač i zastupnik žrtava u procesima naplate štete. Obojica su akteri postupka izvršenja već pravosnažnih presuda koje je još 1996. godine donio Okružni sud u New Yorku u korist žrtava genocida, a po tužbi protiv predsjednika RS Radovana Karadžića i ostalih.
"Naravno da država Bosna ima pravo po međunarodnim propisima tražiti ratnu reparaciju od bh. entiteta RS, Srbije, Crne Gore, čak i od Hrvatske, jer su svi bili agresori na suverenu i međunarodno priznatu državu BiH. Porušili su imovinu vrijednu na stotine milijardi dolara, poubijali desetine hiljada ljudi, silovali, držali hiljade ljudi u zatočeništvu u logorima",kaže dr. Ramo Atajić i dodaje:
"Treba tužiti te zemlje pa makar se postupak vodio godinama! Ima i novih dokaza, nedavno su njemačke službe otvorile arhive novinarima pa se doznalo da su Milošević i Tuđman razgovarali o podjeli BiH pred tadašnjim ministrom vanjskih poslova Gensherom."
Kao bitan momenat za buduće procese dr. Atajić podsjeća da već postoji sudska praksa po tužbama žrtava genocida protiv počinitelja i presude koje čekaju – naplatu.
„Poznato je da postoje dvije pravosnažne i izvršne američke presude Okružnog suda New Yorka protiv bivšeg predsjednika RS Karadžića i njegovih pomagača, a u korist žrtava genocida. Čekamo na potvrđivanje tih presuda na zagrebačkom Osnovnom sudu, tj. sudu članice EU, da bi se onda išlo u naplatu. Hrvatska sad to oteže već tri godine iz nekakvih političkih razloga, ali će na kraju morati postupiti po preuzetim međunarodnim obavezama između RH, EU i SAD. Hoću reći, i budući sporovi bi išli sporo, ali se mogu uspješno voditi i dobiti,“ naglašava dr. Atajić.
On usvojenu Rezoluciju UN vidi kao dokument koji ojačava i politički, i pravni osnov za odštetne zahtjeve, a koji je najprije sadržan u Povelji UN (poglavlje VII) iz 1945. godine (do danas 193 potpisnice) kojom je regulirano postupanje prema zemljama koje su počinile genocid. Zatim u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida i Ženevskoj konvenciji iz 1949. godine o zaštiti civila za vrijeme rata. Posebno važnim smatra prošlogodišnje presude Jovici Stanišiću i Frenku Simatović koji su osuđeni jer su učestvovali u UZP-u u Bosni kao visoki dužnosnici SDB Srbije, odnosno kao predstavnici države SRJ.
Neoborivi dokazi
Muradif Pajt, kontroverzni bivši (?) obavještajac i navodni potomak Mustafe Golubića naglašava i važnost već donesenih presuda protiv vojnih, političkih i policijskih dužnosnika RS. ICTY, sudovi u BiH i Njemačkoj donijeli su 15 presuda za genocid, a MSP je označio SRJ / Srbiju odgovornom za nesprječavanje i nekažnjavanje genocida. On akcentira jedan ključni dokument iz dosijea sa suđenja Slobodanu Miloševiću u ICTY-ju (broj: T-02-54-T, od 16.06.2004.) koji nedvosmisleno osuđuje Srbiju i čini je najpozvanijom da plati štetu.
„To je dokument pod nazivom "Odluka po predlogu za donošenje oslobađajuće presude" kojom je sudsko vijeće ICTY odbijajući zahtjev Miloševićevih advokata donijelo Odluku, koja ima značaj djelimične presude da su srbijanski lider, a time i država SRJ, sada Srbija, bili učesnici UZP-a u Bosni. Obzirom da se tada njegovi advokati nisu žalili, radi se o samostalnoj i pravosnažnoj djelimičnoj presudi, koja je donesena za Miloševićeva života pa nikakav značaj nema činjenica da je kasnije umro prije konačne presude,“ navodi Pajt i naglašava:
„Konkretno, u dokumentu stoji da je kao prvo, postojao UZP koji je uključivao članove rukovodstva bosanskih Srba, čiji su cilj i namjera bili da se Bošnjaci unište kao grupa; drugo, njegovi učesnici izvršili genocid u Srebrenici, a dokazan je UZP u još nekoliko bosanskih gradova. Najvažnije je da se navodi kako je optuženi Milošević bio učesnik tog udruženog zločinačkog poduhvata, da je mogao da predvidi da će taj zločin dovesti do genocida i da je optuženi podržavao vršenje genocida, pružio značajnu pomoć, bio nadređeni izvršiocima i time postao najznačajniji saučesnik. Sve je to činio kao predsjednik zemlje agresora i time se odgovornost Srbije ne može negirati!“ tvrdi Pajt.
On naglašava da kao dokazi postoji i više dokumenata iz institucija Srbije kojima Beograd priznaje da je u Bosni bio međunarodni sukob. Karakterističan je dokument iz postupka po zahtjevu za izručenje Ejupa Ganića tokom njegovog pritvora u Austriji.
Što se tiče već donesenih američkih presuda Pajt otkriva da u Srbiji odavno znaju za njih, ali ih svjesno ignoriraju i kriju od javnosti, jer one otkrivaju da su zapravo Karadžić i Milošević „uvalili“ Srbiju i entitet RS u dug za odštetu žrtvama, koja će sigurno doći na naplatu.
„Karadžić je u jednom momentu odustao od odbrane na njujorškom sudu i time u pravnom smislu priznao krivicu i ubrzo su te dvije presude postale pravosnažne. Ista stvar je sa Miloševićem. Kada je ICTY odbio zahtjev odbrane da ga se oslobodi, njegovi advokati se nisu žalili i time su potvrđeni svi navodi iz optužnice te je i ta Odluka ICTY-ja dobila karakter djelimične pravosnažne presude. Na sve sam to upozoravao kabinet predsjednika Aleksandra Vučića još 2018. godine, ali su ignorirali, pravili se „nenadležnim“ i sada su iznenada „otkrili“ da će Srbija izvjesno morati plaćati ratne reparacije. I sad je to drama,“ dodaje Pajt.
Kako do ratne reparacije?
Obojica sagovornika predviđaju da će put do novih presuda biti dug i kompliciran, a prvenstveno zbog opterećenih političkih odnosa, kompromitiranih i nekompetentnih rukovodstava u Srbiji i Bosni.
„Načelno, država Bosna bi trebala tužbu podnijeti sudu u državi koja je dužna platiti ratnu reparaciju, dakle u Srbiji. To bi teško išlo, ali to bi bio put da se nakon njihovog odbijanja dodje do medjunarodnih sudova i arbitraže. Država treba formirati tim iskusnih advokata, pravnika, ekonomista, geodeta i stručnjaka za imovinsko-pravne odnose koji bi definisali vrstu i obim odštetnog zahtjeva. Ali, kakvi su politički odnosi među partijama u vlasti, sumnjam da su ovi sada to u stanju,“ kaže dr. Atajić uz dozu skepse, ali upućujuje na efikasniju opciju:
„Zato bi bilo najbolje da oštećene osobe tj. žrtve podnesu zajedničku tužbu i traže obeštećenje za štetu koju su lično pretrpili.“
Pajt također smatra da bi tužba države Bosne protiv Srbije u Srbiji bila neprovodiva znajući prirodu režima u Beogradu, odnosno da proces ne može voditi država koja negira počinjenje genocida. Skeptičan je i po pitanju revizije već propale revizije presude MSP protiv SRJ.
„Procesi se moraju povesti kao građanske parnice i po principu univerzalne jurisdikcije u nekoj od zemalja čije zakonodavstvo to omogućava. Zločini su presuđeni po osnovu članova 5 do 8 i 8 bis Rimskog statuta (pravila po kojima radi međunarodni sud, op.a.) i to se više neće dokazivati. Presude su neosporni dokazi. Ovdje će žrtve ili njihovi zakonski nasljednici trebati da dokažu da su upravo oni… tužitelji bili žrtve rata pa timeimaju pravo na odštetu. Mišljenja sam da bi te procese ponovo trebalo voditi pred američkim sudovima iz dva razloga. Prvi je što se pravosuđe SAD već pokazalo efikasnim u ovakvim slučajevima. Drugi je što su brojne žrtve već američki državljani, ali bi im se mogli pridružiti i drugi bez obzira na državljanstvo,“ objašnjava Pajt.
Bh. pravosuđe ne mari za žrtve!
„Od države BiH ne očekujem baš ništa, ali bi mogla bar da pomogne žrtvama da se organiziraju, da omoguće pravnu podršku za početak i minimalna novčana sredstava za strane advokate i troškove postupka,“ dodaje Pajt.
Da bi se žrtve zaista trebale pouzdati u neko strano pravosuđe, američko ili EU, tvrdi i dr. Atajić koji nam otkriva da „sudovi u BiH nisu htjeli prihvatiti i verificirati ni američke presude unatoč postojanju Konvencije o međusobnom priznavanju odluka!?“
Štaviše, podsjećamo da su sudovi u bh. entitetu RS posljednjih godina odbili zahtjeve za odštetu preko 14.000 žrtava tortura i srpskih logora, a paradoks je da su žrtvama u sudovima na ime sudskih taksi za odbijene tužbe naplatili nekoliko miliona KM!
A sljedeća tema koja će uskoro zabrinuti velikosrpski establišment je pitanje pravnog statusa bh. entiteta RS u budućnosti. Naime, Dejtonski sporazum koji je verificirao postojanje entiteta potpisan je 1995. godine tj. prije nego su donesene presude za genocid. Sada smo u sasvim drugačijoj pravnoj situaciji pa je ključno pitanje – može li i treba li postojati administrativna jedinica BiH koja je nastala na UZP-u, počinjenju genocida i najtežih ratnih zločina?! Što bi rekao Michael J. Murphy, američki ambasador u Sarajevu: „Entiteti nisu vječni!“
