Merima Isaković je bila jedna od najvećih mladih glumačkih zvijezda Jugoslavije. Bila je “Jovana Lukina”. Imala bi još više zapaženih uloga da sa 21 godinom nije doživjela tešku saobraćajnu nesreću. Poslije završenih doktorskih studija iz psihologije i magistarskih studija iz kliničke psihologije, sada živi i radi u Australiji, blizu Brizbejna, kao klinički psiholog i klinički neuropsiholog. Fokusirana je na oblast traume, pomaže onima koji su je preživjeli da povrate osjećaj samopoštovanja, volje i sposobnosti za život dostojan življenja.
Čuvena glumica, a danas uspješni psiholog prvi put posle 43 godine odlučila je da otvori dušu u tekstu za novi Nedeljnik.
Ovo su kratki izvodi iz njenog svedočanstva o užasnom iskustvu koje je doživjela kao studentkinja glume.
Bilo mi je 18 godina. Jesen 1978.
Ugurao me u stan. Skinuo mi haljinu.
Ne pokušavaj da vrištiš. Niko te neće čuti.
Oborio me na pod. Osjećala sam kako me lomi. Boliiii svaka koščica.
Samo ne ovako. Molim te Bože! Ako uspije umreću noćas.
Uživa u mom strahu. Osjećam taj zadah. Kao miris truleži.
Zastrašujuć pogled. Prazan i crn. Oči bez duše…
Osjećam potrebu da danas kažem istinu i molim naš narod da ovo pažljivo pročita.
Nasilnik koji je zamalo uspio da uništi moj život, da ugasi moju mladost, da me kao tama proguta.
“Opraštam ti”, rekla sam mu tada, prije četrdeset godina. “Opraštam, ali ne zaboravljam. Ti nikada nećeš shvatiti bol koji si mi nanio. Mnogostruki bol. Ako ikada čujem da si ikome nanio sličnu bol, svima ću reći šta se desilo.
Ja sam svoju riječ održala.
Branislav Lečić izgleda nije.
Osjećam moralnu obavezu da podelim svoje iskustvo u nadi da će moja ispovijest biti podrška i Danijeli Štajnfeld i ostalim žrtvama seksualnog zlostavljanja…
