U gradu od dvije stotine četrdeset i pet hiljada ljudi, gotovo sto hiljada je ubijeno u jednom udarcu, stotinu hiljada je bilo ranjeno. Najmanje deset hiljada ranjenih domoglo se najbolje bolnice u gradu, koja je bila nedostatna prihvatiti sve te ljude s obzirom na to da je raspolagala sa svega šest stotina kreveta. I, svi su bili zauzeti. Ljudi u bolnici su se gušili, hroptali, preklinjali i plakali. Dr. Sasaki je slušao uzvike: "Doktore! Doktore!", dok su ga oni lakše ranjeni potezali za rukav i molili da dođe do teško ranjenih i pomogne im.
Bilo je to 6. augusta 1945. godine, svega nekoliko sati nakon što je tačno u 8 sati i 15 minuta nebo iznad Hirošime zasjalo svjetlom atomske bombe. Zgrade su bile srušene, stiješnjene neopisivom silom, požari su izbijali na sve strane. Oni koji su preživjeli udar bombe i izbjegli ranjavanje u šoku su se kretali gradom, pomažući jedni drugima i ne shvatajući šta se dogodilo, kako je opisao John Hersey u kultnoj reportaži, knjizi napisanoj za The New Yorker godinu dana kasnije, 1946.
Upotrijebi li Putin atomsko oružje kojim raspolaže, ovo je opis onoga što će se dogoditi ukrajinskom gradu na koji ispali projektil. Sto hiljada ljudi bilo je ubijeno u jednoj minuti u Hirošimi, toliko ih može poginuti u jednom trenutku u Ukrajini ako Putin iskoristi svoj arsenal.
Pritom ni ruski vojnici neće biti pošteđeni.
Genetsko oštećenje
Michael je imao 19 kada je kao britanski vojnik gledao pet od 21 eksplozije atomskih bombi na australskom Uskršnjem otoku između 1952. i 1958. godine.
- Rekao je da je bio toliko blizu da je mogao vidjeti kosti vojnika pored sebe, kao rendgen. Vojska im je rekla da jednostavno okrenu glavu kada dođe do eksplozije - ispričala je Rose Clark, njegova udovica. Michael je umro od raka kostiju i pluća, tridesetak godina nakon nuklearnih testiranja kojima je svjedočio. Njihov je unuk umro u dobi od osam godina, od leukemije.
- Sigurna sam da je to zbog genetskog oštećenja - uvjerena je Rose Clark, navodi The Guardian u tekstu o britanskim testovima atomskih bombi izvođenih desetak godina nakon Drugog svjetskog rata.
Od 22 hiljade britanskih vojnika, mornara i vojnog osoblja koje je bilo uključeno i pratilo testiranja nuklearnih bombi na Pacifiku, više od 1100 njih ili njihovih rođaka tražilo je da im se država na neki način oduži za gubitak zdravlja i ugrožavanje života. Nisu uspjeli, najviša britanska sudska instanca donijela je odluku kojom odbijaju priznati patnje njihovih vojnika.
Pokusni kunići
Prva bomba bačena iz aviona na australskom području pala je na Maralingu, područje južne Australije. David Purse, tada mladi RAF-ov poručnik, u nekoliko je navrata proletio kroz gljivu atomske bombe. Odlazeći u Australiju mislio je da ide u divlju avanturu, istraživati slabo naseljena područja.
- Bili su pokusni kunići - kazao je Steve, njegov sin.
Bili su toliko blizu mjestu udara da su vidjeli kako se pijesak pretvara u staklo.
- Bio je rastegnut konop s natpisom "Ne prilazi", ali radijacija je bila na tlu, u pijesku koji vjetar je mogao otpuhati njima u lice, na hranu - kazao je Steve BBC-ju.
- Plivali su u lagunama i lovili ribu koja je bila puna toksičnih tvari - rekao je opisujući idilu koja je, po svemu sudeći, bila smrtonosna.
Ispričao je kako je njegov otac umro od Alzheimerove bolesti, ali liječnik koji ga je vidio mrtvog opisao je njegovu kožu kao da je riječ o osobi koja je predugo bila na suncu.
David je ubrzo nakon povratka s Pacifika napustio vojsku i imao malo kontakata s RAF-om.
Ali, rođenje sina mu je donijelo puno razmišljanja o uvjetima u kojima se nalazio. Steve, naime, nije izrastao u osobu normalne, čak ni ispodprosječne veličine. Njegov se trup nije razvio, izgleda kao i glumac Warwick Davis, visok 107 centimetara.
- Godinu dana nakon povratka tata je dobio pismo u kojem ga prijatelj pita je li upoznat s činjenicom da brojni njihovi kolege imaju djecu s problemima - kazao je Steve, kojemu liječnici nisu mogli ustanoviti dijagnozu.
On se boji da bi i njegova djeca, kao na ruletu života, mogla biti žrtve genetskog poremećaja uzrokovanog radijacijom koju je gledao njegov otac.
- Vjerovatno neće umrijeti kao veterani - rekao je u intervjuu.
Ozbiljni zdravstveni problemi
Velika Britanija nije nikada htjela preuzeti odgovornost za žrtve testiranja, pritom se izvlačeći na nedostatak dokaza koji bi potvrđivao povezanost između radijacije i oboljenja vojnika i njihovih nasljednika. Međutim, neka su ispitivanja, istina, provedena na nedovoljnom uzorku, pokazala neugodne rezultate koji mogu biti povezani s radijacijom. Problemi s kostima, zubima, učestalost oboljenja od raznih oblika raka, koji se pojave u omjeru 1 naprema hiljadu, među nasljednicima vojnika s Pacifika bila je četiri od deset. Toliko ih ima ozbiljne zdravstvene probleme kao što su problemi sa srcem i raznim drugim ozbiljnim bolestima. Vojnici s Pacifika su ljudi koji nikada u rodilištima ne pitaju jesu li dobili unuku ili unuka, uvijek pitaju je li dijete zdravo.
Ron Watson izgubio je sve zube u roku od dvije godine nakon povratka s Pacifika, dobio je rak jednjaka, a supruga mu je dva puta rađala mrtvu djecu.
Leslie Hawkins je za Daily Mirror rekao kako su oni, vojnici, ipak imali sreće jer su otišli odande, za razliku od siromašnog lokalnog stanovništva Uskršnjeg otoka koje je moralo ostati živjeti u tom području. Mnogi su umrli od leukemije.
Robert McCann kaže da je pri izvođenju operacije Grapple 28. aprila 1958. godine došlo do eksplozije suviše blizu površine, tako da je ogromna količina vode bila usisana u oblak koji je izgledao poput gljive.
- Padala je kiša nakon toga, ali to nije bila kiša, bilo je kao da rijeka pada s neba - opisao je novinarima Mirrora.
Ray Carberry kaže da je pola njegove jedinice koju je činilo 12 vojnika umrlo od raka krvi. Testiranja atomskih bombi kojima su samo svjedočili na udaljenosti za koju se smatralo da je sigurna izvedena su prije više od 60 godina.
Svaki dan nakon toga ti su ljudi osjećali posljedice i pritom bili svjesni da je započelo bolno umiranje, a da sami nisu bili ciljevi bombi. Bili su na strani onih koji su ih bacili, ali se nisu izvukli.
