Pohodima “Šehidskim putevima Brkića i Botonjića“, učenjem jasina i obilaskom masovnih grobnica obilježena je 30. godišnjica stradanja Bošnjaka u Biljanima kod Ključa, u Bosni i Hercegovini.
Desetog jula 1992. godine u jednom danu ubijeno je 258 muškaraca, žena i djece, među kojima najmlađa Amila Džaferagić, tromjesečna beba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u majčinom naručju. Rijetki koji su preživjeli i danas se sjećaju tortura koje su prošli.
“Ujutro rano su nas pokupili na sabah. To jutro sam ostala bez dva brata Envera i Hamze, boli jednako i danas kao i tada“, kaže Vasva Hotić iz Biljana.
Stravničnog zločina, koji je počinila Vojska Republike Srpske, prisjetila se i Sebiha Ćehić, kojoj je 10. jula 1992. godine ubijen muž Asim.
“Mi smo bili svi pred trgovinom, njih su dijelili, jedni su otišli autobusom. Bila su tri autobusa. Mi smo mislili da su se bar ti spasili. Valjda su ih vozili na Manjaču, nije bilo mjesta i onda su ih odveli na Lanište i pobili. Pet godina nismo znali ništa“ priča Ćehić.
Jedini osuđeni je Marko Samardžija, tadašnji profesor historije u Biljanima. On je prvostepenom presudom 2008. osuđen na 26 godina zatvora, a potom pravosnažno na devet godina. Preživjele najviše boli što ni u jednoj presudi ovaj zločin nije definiran kao genocid.
“Ključ, odnosno Biljani su mjesto gdje se desio genocid. Ono što se desilo tog 10. jula planski je organizirano, sa sistemom rukovođenja i komandovanja, uz njihovu tadašnju politiku, i epilog je 258 djece, žena i muškaraca. Zar treba nekome više dokazivati“, kaže Amir Avdić, ratni komandant Armije BIH i prvi načelnik Općine Ključ.
U Ključu je ubijeno više od 700 ljudi, a Ključani su ubijani i ekshumirani u još osam gradova. Kroz logore je prošlo više od 1.000 Ključana. Do kraja 1992. godine, blizu 17.000 Ključana, odnosno svo nesrpsko stanovništvo, protjerano je iz svojih kuća.
