Čim su se zamandalila i druga vrata velike sive kapije iza mojih leđa, našla sam se u novoj dimenziji stvarnosti. Barem je za mene bila, jer sam se prvi put obrela u dvorištu nekog zatvora.
Tmurno, teško jutro s pokojom kapljicom kiše samo je otežavalo prvi dojam. Dvorište je bilo malo, koliko sam mogla na blic da vidim, išlo je u polukrug i završavalo podno obližnje šume, kako ću kasnije saznati, i ona je u vlasništvu Kazneno-popravnog zavoda Zenica.
Osjećaj zlokobnosti koji me je obuzeo izazvala je činjenica da je zatvor najzloglasniji u regionu. Usto je najveći i najstariji u našoj zemlji. I još zatvorenog tipa. Tu zatvorenost osjećaju i osuđenici, i zaposleni, i oni rijetki kao ja koji mogu ući, naravno nakratko, tek toliko koliko razlog boravka tu zahtijeva, ni minutu više. Sve uz dopuštenje resornog ministarstva te uz rigorozne provjere, sigurnosne, pa i svake druge.
Zloglasni zatvor
Centralni kazneni zavod za BiH, koji će se kasnije nazvati Zemaljska kaznionica, rastao je polako za vrijeme austrougarske vladavine na ovim prostorima, dok je grad Zenica bio još u povojima, između 1886. i 1904. godine.
Već 1906. godine u kaznionici će se naći više od hiljadu zatvorenika. Tu će dio života provesti i Gavrilo Princip nakon atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Mnogo godina kasnije, u ćelijama ovog zatvora naći će se i prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović, osuđeni ratni zločinci Vojislav Šešelj, Branimir Glavaš te mnogi drugi.
U zatvoru je bio na snazi tzv. progresivni irski sistem izdržavanja kazne, a značilo bi da se zatvorenik tokom boravka u kaznionici bavi nekim od korisnih zanimanja, što, sudeći po tome da taj sistem živi i 120 godina poslije, ipak poluči željene rezultate.
Nakon što je Ministarstvo odobrilo reportažu, detalje „u Zenicu kada pođem ja“ dogovarala sam s Harunom iz Zavoda. Vedro i nasmijano lice mladića koji me je toplo dočekao ublažilo je turobni osjećaj koji me je pratio. Ulio mi je dozu sigurnosti. Naravno, bilo je tu još "pet-šest drotova".
Bašta ispred restorana u istom dvorištu, samo s druge strane, nije velika, desetak stolova. Nema gužve. Tek što je zamirisala kafa koju mi je netom donio mlad konobar u bijeloj košulji, crnim pantalonama i cipelama, sve po peesu, stigao je i direktor Zavoda Rusmir Isak. Konobar je osuđenik, objasnit će mi kasnije direktor.
Dok sam se prethodno vozila prema zatvoru, pitala sam se kakav je direktor, liči li na Lafifagu, upravitelja zatvora iz Andrićeve "Proklete avlije"?
Iako nasmijan, ipak, odiše strogoćom i ozbiljnošću. Svi stražari salutiraju.
Početak agonije
Dok smo išli prema početku agonije koju osjećaju krivci koji ulaze u ovu ustanovu, odnosno prema prijemnom odjeljenju, direktor započinje priču:
"U zatvoru imamo 26 osuđenika koji izdržavaju kazne dugotrajnog zatvora, to su kazne za više od 20 godina. Za teška krivična djela imamo do 180 osuđenika. Tu spadaju krivična djela ubistva, silovanja, narkotici… Za ubistva imamo 134 osuđenika, za silovanje 42, a za prodaju i stavljanje u promet opojnih droga dvadesetak, ratnih zločina desetak“.
Dok je Andrićeva Avlija uvijek bila puna, direktor kaže da posljednjih godina nisu limitirani.
Kapacitet je oko hiljadu mjesta, dodaje da sad imaju 720 kreveta, da je na izdržavanju kazne trenutno 519 osuđenika, od kojih je 30-ak pod elektronadzorom, 168 pritvorenika, od kojih je pet žena. Radno angažiranih je 290 osuđenika.
Najduža kazna trenutno je 40 godina koju dvojica zatvorenika izdržavaju zbog ubistva.
Utom nam se pridružio i Slaven, načelnik zatvorske policije. Iako je prvi utisak ljubaznost i mirnoća u stavu, naleti dojam čvrste ruke, kakav bi, valjda, načelnik i trebao da ima.
“A načelnik straže uvijek ima pravo da vidi šta se radi“, zapisat će još jedan osuđenik iz pretprošlog vijeka, ovog puta u hladnom Sibiru Fjodor Dostojevski u „"Zapisima iz mrvog doma" i ukratko opisati najvažniji zadatak načelnika straže.
Tako i Slaven ima skenere u glavi, kojima opservira robijaše, zna na šta je svaki od njih spreman, koje su im mogućnosti i dokle smiju da idu.
Direktor Isak će mi usput pojasniti da straža budno i konstantno prati svaki korak osuđenika, s kim se sastaju, šta rade… Ništa im ne smije promaći. Napominje da sistem u zatvoru postoji više od 100 godina i da je uređen.
Ušli smo i u prijemnu zgradu. Unutrašnjost se na prvi pogled ne razlikuje od neke druge ustanove, recimo općine i sl. Samo što je mnogo manja.
U holu nas je dočekao policajac, tu su, kako sam i slutila, provjera i pretres, sve po peesu.
S lijeve strane ormarići pod ključem, gdje će i ostati moja tašna pod brojem tri, s desne ona sprava koja skenira sve što imate kod sebe. Ništa se ne smije unijeti, naravno, ni mobitel. Ne smije čak ni pištolj, niko. Da ne bi došlo do ugrožavanja sigurnosti zaposlnih ili osuđenika, pojasnit će mi direktor.
Prijemna procedura
Kad škljocnu vrata kapije iza osuđenika, sav život koji je poznavao ranije tu završava. Počinje nova era njegovog bivstvovanja. Naročito je teško onima koji su prvi put tu, nisu ni svjesni gdje se nalaze, pod velikim su stresom, dok su višestrukim povratnicima svaki detalj i osjećaj dobro poznati.
I baš zato, kazat će Isak, na njih obraćaju veliku pažnji i s bezbjednosnog, ali i svih drugih aspekata.
Po dolasku u zatvor, realiziraju se zatvorske procedure. Novi stanovnik Zavoda se pretresa, medicinski tehičar, odnosno ljekar vrši svoj dio posla, testira se, u većini slučajeva, na prisustvo psihoaktivnih supstanci. Nakon završenih procedura osuđenik ulazi u krug zatvora. To znači da prolazi kroz tri kapije.
U startu se upoznaju sa svojim pravima i dužnostima. Prvi razgovor, detektiraju se određene potrebe za osuđenu osobu, recimo da li ima neke neodgodive potrebe, naprimjer da li su djeca ostala sama, da li ima neki zdravstveni ili problem neke druge prirode. Bitan je i bezbjednosni aspekt, da li ta osoba ima ovdje poznanika s kojima je odranije u sukobu.
Nakon što se sve to utvrdi, otvori se zdravstveni te karton posjeta, informira se koja su njena prava u vezi s posjetama, ko dolazi… Potom se vraća u drugi paviljon, presvlači se, daje mu se zakonom propisana odjeća koju nosi ovdje i smješta se u odsjek za prijemnu opservaciju. Ovdje boravi do 30 dana u zavisnosti od dužine kazne. Za to vrijeme vrše se razne opservacije sa zdravstvenog, ali i s radnog aspekta, čime se formira tretman koje poslove može da radi. Također, vrši se psihološka obrada na osnovu određenih testova.
Ovdje se ne ulazi u prirodu krivičnog djela, razgovara se o njemu, da li osuđenik prihvata krvicu…
Zatim se određuje klasifikaciona grupa. Može biti B, to je obično početna, A grupa je najbolja i postoji C, u kojoj su najteži prijestupnici. Osuđenik obično u prijemnom odjeljenju dobije B grupu, ali ne znači da ne može dobiti i C, jer može počiniti disciplinski prekršaj, teži koji se disciplinski tretira, izriče se kazna samice, koja je najgora kazna u Zavodu.
Zveket policijskih ključeva
Izašli smo u malo dvorište napravilnog oblika. Visoki zidovi sa žicom na vrhu zaklanjaju svaki pogled napolje. Nije kao u filmovima, ovdje je zaista nestvarno tiho i mirno. Osim žubora razgovora, jedini zvuk koji se čuje jeste zveket policijskih ključeva.
Kompleks zatvora je neočekivano ogroman. Grad u gradu, isječen zgradicama i parkićima. Jedina ogromna stara građevina strši u svemu tome. Oronula zgrada, saznat ću, nekad je bila industrijski dio, bile su tu livnica, alatnica…, sad trenutno nije u funkciji, a direktor ima u planu da joj je vrati, da se pokrene namjenska industrija, imaju podršku i Vlade FBiH.
Zavod je omeđen kulama. Tu budno motre stražari s dugim cijevima, i ovo je jedini zatvor u kojem su dozvoljene.
U jednoj od tih zgradica, odnosno u jednoj od ćelija, koje su kolektivnog karaktera, u kojima borave tek osuđeni prijestupnici, susreli smo nekolicinu stanovnika ove kuće koji će tu provesti trideset dana. To je vrijeme prilagodbe da se upoznaju s kućnim redom, s disciplinom, spremanjem kreveta, načinom podjele obroka i drugih pravila koji sljeduju s dolaskom. Kao glavno odjeljenje unutar Zavoda, ako se ovdje napravi omaška, ako se ovdje dobro ne profiliraju osuđenici, sva dalja resocijalizacija je upitna.
Prvi paviljon najstariji je u zatvorskom kompleksu, ima više od stotinu ljeta. Direktor je, kaže, obezbijedio finansije u budžetu izgradnje potpuno novog objekta, mada neće sve srušiti.
U sistemu u kojem je zatvor napravljen, sve je bila jedna prostorija. Kasnije je renovirano i sad je podijeljeno u više zasebnih soba u kojima boravi i više osoba.
Kad je policajac otključao vrata paviljona, zatvorenici koji su se našli u uskom i dugom hodniku, povukli su se u svoje sobe. Nije kao u filmovima da su rešetke umjesto vrata, u ovom slučaju, u pitanju su prava teška vrata.
Čemu li se osuđenici nadaju?
Stražar mi je otvorio praznu ćeliju u koju sam polako ušla. Šta li osjeća onaj osuđenik koji dolazi tu na ne znam koliko, šta li misli, čemu li se nada, šta sanja... prostrujalo mi je glavom?
Ćelija je kao soba nekog motela, kreveti, televizor na zidu, ormarići, sto, stolice, mali wc… Sve uredno, čisto, prozračno i svijetlo. Ostaci doručka na jednom ormariću dokaz su da tu neko boravi.
U krugu zatvora ima i poligon. Tu borave tokom dana, imaju slobodne aktivnosti, ali sve po zaslugama. Da bi neko mogao izaći u ovaj dio, treba biti u najboljoj, A grupi.
Nakon što smo obišli poligon, ušli smo u poveću prostoriju jedne zgradice. Sklopljeni stolovi ukazali su na to da se radi o restoranu u kojem se hrane stanovnici zatvora. Pošto nije bio vrijeme obroka, nisam tu nikog ni zatekla.
Saznat ću da dolaze u grupama, iz bezbjednosnih razloga ne puštaju ih sve odjednom, već kolektivno po 30-40. Osuđenici održavaju restoran, pripremaju hranu za čitav Zavod u sklopu radno okupacione terapije.
S lijeve strane restorana nalazi se kantina. Osuđenici mogu tu da kupe određene potrepštine, ali ne za gotov novac, jer ne smiju imati pare kod sebe, nego ili zarade radeći u krugu Zavoda ili im porodica, prijatelji… uplate, pa onda kupuju onoliko koliki im je limit.
U prostoriji gdje se priprema hrana zatekli smo osuđenike u bijelim radnim odijelima s kapama. Pomiješani mirisi pripremanih jela ispunili su kuhinju.
Hrana je domaća. Proizvode čak i hljeb. Sve što proizvode sami stvara znatne uštede za državu. Miris tek pečenog hljeba širi pekarom automatski podiže apetit. Nekada se on prodavao i građanima, sad samo za imaju dovoljno za svoje potrebe.
Zavod ima i svoju privrednu stranu. U ekonomiji Pehare osuđenici se bave poljoprivredom, a u Begovom hanu drže stoku. Tu borave osuđenici koji, uz instruktore, imaju radnu obavezu. Imaju patrole, videonadzor, sve je pod kontrolom.
Tu su, naravno, i zatvorski policajci. U Begovom hanu trenutno je 13 osuđenika, ali sve zavisi od posla. U ovom periodu treba ih biti više, sad se sije…
Bolnica
Veseljak Faruk dočekao nas je u bolničkom dijelu zatvora.
Dok smo prolazili prostranim hodnikom prema ambulanti, saznala sam da imaju tri pacijenta, a da su dva otpustili. Svi koji dođu na izdržavanje kazne, moraju proći preglede. Ako nemaju adekvatnu terapiju, šalju ih u bolnicu na detaljan pregled, ali i prednost u čekaonicama, jer iz bezbjednosnih razloga imaju prednost u odnosu na ostale pacijente, s obzirom na to da se radi o osuđenim osobama, dok zatvorski policajci vode računa o njihovoj bezbjednosti.
Kad su se vrata preda mnom otvorila, ukazala mi se omanja prava bolnička soba.
Bolnički krevet za preglede, aparati, CT… sve što jedna prosječna ambulanta ima. Ali ono što prosječna ambulanta nema, jeste činjenica da ovdje dolazi 14 specijalista, a zatvorenici imaju pristup svim ljekarima, što rijetko koja ustanova ima.
Isto tako, specijalisti dolaze tu da pregledaju osuđenika iz bezbjednosnih razloga da ih ne bi vodili u bolnicu, odnosno ako imaju mogućnosti, riješe zdravstveni problem unutar Zavoda.
U drugoj prostoriji je stomatologija. Mogla bi se pohvaliti najsavremenijim izgledom. Miris hlora je prvo što me je zapahnulo kad su se vrata ove prostorije otvorila. Sve stomatološke usluge su dostupne, čak im prave i proteze.
Radno okupaciona terapija proteže se i na stare zanate.
Kao da su se otvorila vrata nekog drugog svijeta, tako je izgledao obilazak vešeraja, sobe u kojoj se pravi obuća, šivaonice, gdje se proizvode jednoobrazne uniforme za zatvorenike… sve što treba da imaju osuđenici, proizvode sami. Barem oni koji su u radnoj obavezi.
Izašli smo iz zgradice i prolazimo pored šestog paviljona, u kojem se nalaze osuđenici koji su iz bezbjednosnih razloga sklonjeni, da li zbog lične bezbjednosti ili su u nekom krivičnom djelu zajedno…
U pritvoru ima nade
Šetamo pored ograđenog dvorišta. Izgleda poput košarkaškog terena. U sredini je parkić s klupama, a okolo staza kuda pritvorenici šetaju ukrug.
Tu su oni koji su pod istragom i s njima je zabranjen bilo kakav kontakt, odnosno sud određuje njihove kontakte. Status ne znaju, hoće li ostati ili će ići na izdržavanje kazne, koliko će ko dobiti, oni su sad u neobranom grožđu, govori Isak.
Imaju sat dnevno da šetaju i ja sam baš potrefila taj čas. Većina šeta, samo jedan sjedi na klupi. U tom dijelu još imaju nadu.
Peti paviljon je kao hotel u zatvoru, većina ih ima svoju sobu, ne moraju biti radno angažirani, mogu koristiti neke slobodne aktivnosti tokom dana. Ujutro u pola osam je raport, prebrojavanje, navečer, poslije večere, raport, a u 22 sata je povečerje, gase se svjetla, a televiziju mogu gledati do 23-24 sata, onda se gasi struja svima.
Da bi ovdje bio prebačen, moraš biti perfektan, kazat će mi direktor dok prolazimo pored povećeg parka s puno drveća i klupa. Stanovnici ovog dijela razbacani su po parku ili ispred zatvorske jedinice, gdje se nalaze stolovi i stolice, ispijaju kafu, druže se. Nisu ograničeni vremenom koliko mogu boraviti vani. Ako imaju para, imaju pravo na svakih pola sata razgovora iz govornice.
Na sredini parka je fontana. U njoj nema vode. Nekad je bila u funkciji, ali su se zatvorenici kupali u njoj, pa su je ukinuli. Ispod jednog drveta još jedan stanovnik zatvora nas promatra dok prolazimo. Maca u kartonskoj kutiji izvirila i prati šta se dešava, ko joj to remeti mir.
I, zaista, vrlo je mirno. Kad je disciplina, mora biti mirno, ističe Isak.
Ušli smo u paviljon. Za zabavu i rekreaciju služi teretana. Malena prostorija ima sve što je potrebno za bildanje mišića. Pet-šest rekreativaca je tu, skraćuje vrijeme do izlaska. Prostorija je okrečena u zeleno-bijelo, što me je asociralo na boje iz „Božanstvene komedije“. Zelena dominira Danteovim Čistilištem, u kojem svi itekako imaju nadu, za razliku od Pakla, gdje su je svi stavili pred vratima. Bijela predstavlja svjetlost.
Nisam mogla a da ne pomislim na to da su u rukama osuđenika teški tegovi, a i oni, Bog dao, k'o od brda odvaljeni, kako smiju?
Bos po trnju
Duge godine iskustva pokazale su da, ipak, smiju. Da bi došao dovde, mora prethodno proći trnje. I najmanja greška vraća ga na to trnje.
Oni koji ne bildaju, imaju radne sekcije. Prave prava remek-djela. Pribor za drvorezbarstvo u rukama zatvorenika izvukao mi je isti osjećaj kao i oni tegovi. No, dobro.
Atelje u kojem se osuđenici bave umjetnošću također je u istim bojama iako se zidovi jedva vide. Slika do slike, gusto zbijene, a među njima Maršal. Nakon ljubaznog pozdrava, dvojica novopečenih umjetnika, jer su se ovdje ispraksirali za rad, nastavila su s majstorijama. Širok dijapazon tema može se vidjeti na slikama. Imaju i grbove raznih fudbalskih klubova, ali željovcu kao meni nije promaklo da jedino nema Želje.
S jedne od slika posmatra nas i direktor Isak. Kako saznajem, u znak poštovanja jer direktor prepoznaje one koji su uspjeli u resocijalizaciji i jer je od riječi, jedan od zatvorenika kanalisao je svoju umjetnost u sliku.
Ovi osuđenici, logično, imaju i najbolje sobe. Velika je razlika u odnosu na druge. Sve je pod konac, svaka je ista. Nekako se lakše diše. Koliko je to moguće sa sviješću da si u zatvoru.
Zavod ima i svoju školu, odnosno učionice u koje dolaze profesori. Recimo ako je neko završio osnovnu školu, ovdje se potrude da završi i srednju i jako im je bitno da osoba dobije određena znanja i vještine, da se školuje i kad izađe da ima mogućnost da se može zaposliti. U učionice dolaze profesori, predaju, ispituju…
Mislili su ovdje i na vjerske slobode, pa tako imaju i mesdžid, kapele - pravoslavnu, katoličku… Za sve vjerske potrebe osigurane su posebne prostorije. Niko nije zapostavljen.
Povelika biblioteka broji oko 20.000 knjiga. Među njima su svi zakoni da zatvorenici mogu rješavati svoje pravne probleme. Stalno se dopunjuje.
Vanjski dio zatvora
U vanjskom paviljonu, tik do ulice, nalazi se omanja zgrada s onim garažama kakve imaju automehaničarske radnje. Tu redari peru i održavaju službene aute… To su osuđenici sa izuzetno dobrim ponašanjem koji su stekli povjerenje institucije. Vrh. Ali, moraju izdržati minimalno pola kazne da bi dosegli ovaj nivo.
U krugu Zavoda i policajci treniraju, imaju svoje prostorije. A zatvor ima i vatrogasni dom za ne daj Bože.
Dok se vraćamo putićem na početak te idemo prema restoranu u kojem ću probati zatvorsku hranu, s desne strane uredno stoje tri hrpe, jedna je od plastike, druga od papira, a treća od željeza. I reciklaža je moderna u ovom zavodu.
Restoran je prostran, u jednom ćošku sjede dva stražara. Ulazimo u užu prostoriju i iza stakla s desne strane prostorije ugledat ću raznovrsna jela koja su prethodno napravili zatvorenici koje smo već posjetili. Teleće pečenje, mišići, piletina u bešamel-sosu, razna variva, roštilj, raznovrsni prilozi, salete…, od slatkiša tufahije, palačinci, sladoled…
Uz doručak ću saznati i one lijepe, ali i one stračne priče. Nisu rijetka i vjenčanja u Zavodu. Imaju sklopljen ugovor s Općinom Zenica, pa matičar po potrebi dođe i sklopi brak. I bračne posjete su dopuštene. U zavisnosti od grupe u kojoj je osuđenik, ima pravo na sat i po ili dva mjesečno.
S druge strane, kao i u svakom drugom zatvoru, ni samoubistva ne zaobilaze ni ovaj. Najčešći suicid je vješanje.
Šta ih nagoni na taj čin, odnose sa sobom, možda savjest, depresija, specifična fobija, poremećaj ličnosti, prilagođavanja… ko će znati…
Posljednji pokušaj bijega, reći će mi direktor, bio je 2007. godine kad je osuđenik preskočio iz unutrašnjeg zida, ali su ga zatvorski policajci spriječili.
Ove godine, jednog dana poslije džume, osuđenici su planirali bijeg u industrijskoj zoni, ali je ta informacija stigla do direktora, koji je ekspresno reagirao i sa saradnicima osujetio plan, pa je ovaj podvig spriječen.
Pitam i za drogu, unose li posjetioci, jesu li inovativni? Direktor će kazati da su jako inovativni, da se trude da uvijek budu korak ispred, ali da im to ne prolazi. Provjere su rigorozne, a imaju i pse za otkrivanje psihoaktivnih supstanci, koji temeljito obave svoj posao.
Četvrti paviljon - tu nada prestaje
Za kraj sam ostavila paviljon broj 4. Najozloglašeniji. Kao što je dojam da je Zavod grad u gradu, četvrti paviljon je zatvor u zatvoru.
Tu su najteži prijestupnici, osuđeni na kazne zatvora više od 20 godina. Neki od njih neće ni dočekati izlazak.
Zatvorenik iza ovih rešetaka nema dodir s drugim ljudima iz bezbjednosnih razloga. Pomno se prati njegov tok resocijalizacije iz razloga što mu je duga kazna, što je veliki šok za njega, treba da se navikne na tu sredinu i prihvati da će tu ostati dugi niz godina. Svakih šest mjeseci pravi se evaluacija i razmatraju da li bi mogao preći u kolektivno izdržavanje kazne, da li se adaptirao, da li je prihvatio kućni red… Dok se ne adaptira, on je tu. On u ćeliji boravi, jede, odnosno soba mu je čitav svijet, dok ostali paviljoni imaju slobodne aktivnosti, zatvorenik paviljona broj 4, osim sat šetnje dnevno, nema ništa.
Kao u Danteovom Paklu: „Vi koji ulazite ostavite nadu“, tako i nada ostaje pred vratima ovog paviljona.
Direktor je otišao na zakazanu disciplinsku da nekom osuđeniku odredi tok sudbine, a ja sam punim plućima udahnula slobodu kad je brava na velikoj sivoj kapiji iza mene škljocnula. Ovaj put s druge strane.
