Države nastale raspadom Jugoslavije razlikuju se po ekonomskoj razvijenosti i broju stanovnika. Neke od njih su članice EU i NATO pakta, druge još tavore na balkanskoj periferiji.
Međutim, nešto im je zajedničko: sve eks YU države zarobljene su korupcijom, odlikuje ih masovno kršenje ljudskih prava, populizam i kontroverzan odnos prema prošlosti, a u međunarodnim odnosima su potpuno nebitan faktor.
Zaključio je je to hrvatski istoričar dr Hrvoje Klasić u studiji “Jugoslovenski prostor 30 godina nakon raspada Jugoslavije”, nedavno objavljenoj u izdanju Fondacije “Fridrich Ebert” u BiH.
Klasić navodi da se 1991. dogodila završna faza raspada Jugoslavije, ali da je taj proces počeo mnogo ranije.
Ekonomska kriza, rast inostranog duga, razlike u razvijenosti republika i pokrajina, a potom i galopirajuća inflacija i drastičan pad standarda stanovništva decenijama su nagrizali Jugoslaviju. Njenu je sudbinu zapečatila smrt “predsjednika i maršala Josipa Broza Tita”, koji je bio najjači kohezivni faktor u zemlji.
– Ni do danas nema konsenzusa o tome ko je najodgovorniji za raspad države, niti čega treba da se sjećamo u vezi sa Jugoslavijom – navodi Klasić.
Dodaje da je po svim najbitnijim indikatorima razvijenosti i uspješnosti “postjugoslovenski prostor danas na začelju Evrope”.
I mada smo svi na dnu, postoje i bitne razlike. Evo gdje su danas bivše jugoslovenske republike.
Po čemu je Slovenija najgora u Evropi
Kao i u doba Jugoslavije, Slovenija je i danas najbogatija i ekonomski najrazvijenija eks YU država.
BDP u Sloveniji je skoro šest puta veći nego na Kosovu, a četiri puta veći nego u BiH ili u Sjevernoj Makedoniji.
Slovenci su uvijek bili drugačiji od ostalih Jugoslovena, ali kako podsjeća Klasić, “ipak ne toliko drugačiji koliko se vjeruje i koliko bi sami Slovenci željeli”.
"Nije baš istina da je Slovenija patila u Jugoslaviji i da su druge republike parazitirale na njenoj razvijenosti", tvrdi Klasić.
Već prvih godina nakon osamostaljenja ispostavilo se da na evropskom tržištu Slovenci nisu konkurentni. Odmakli su se od jugoslovenskog, ali se nisu uklopili u evropski milje. Zemljom caruju korupcija i klijentelizam. Po podacima iz 2016. Slovenija je od svih 47 zemalja članica Vijeća Evrope imala najviši stepen kršenja ljudskih prava.
Tako je 1992. Slovenija sa spiska svojih građana “izbrisala” oko 25.000 stanovnika porijeklom iz drugih eks YU država. Ti ljudi su ostali bez penzija, bez kupljene imovine, bez osnovnih prava, a neki su čak deportovani iz Slovenije. Nepravda je ispravljena tek 2014. godine, odlukom Evropskog suda za ljudska prava.
Dežela pati i od historijskog revizionizma. Kolaboracionisti fašista iz Drugog svjetskog rata pokušavaju se proglasiti nacionalnim herojima, a projugoslovenski antifašisti izdajnicima. Slovenija ima i svog Viktora Orbana u liku ekstremnog desničara Janeza Janše.
Od lidera u Jugoslaviji, Slovenija je postala “nebitan faktor” u EU i u ekonomskom i u političkom smislu.
Ipak, i takva Slovenija je obećana zemlja za mnoge stanovnike drugih eks YU država, koji i posao i bolji život traže upravo u deželi.
Hrvatska: Pljačka i glorifikovanje NDH
Hrvatsko nezadovoljstvo odnosima u SFRJ bilo je jedan od ključnih razloga raspada zemlje.
Ali, za razliku od nacionalno homogene Slovenije, Hrvatska je imala veliki broj nezadovoljnih građana srpske nacionalnosti, što je dovelo do brutalnog rata s velikim gubicima. Posljedice tog rata vidljive su i danas, a mnoge nepravde još nisu ispravljene.
Ali ni “zarobljenost” u Jugoslaviji, ni rat nisu Hrvatskoj nanijeli toliko štete koliko demokratski izabrana vlast HDZ-a, na čelu sa bivšim partizanom Franjom Tuđmanom.
"Stranački i rođački nepotizam, korupcija, odnos prema političkim neistomišljenicima i “neposlušnim” novinarima, te pljačka društvene imovine, provedena po zakonu, poljuljali su povjerenje građana u demokratiju i institucije", navodi Klasić.
Iako je ulazak u EU 2013. donio poboljšanja, Hrvatska i danas ima ozbiljnih problema. Društvo je duboko podijeljeno, što zbog socijalnog raslojavanja, što zbog različitih stavova prema pravima žena, manjina, LGBT osoba, ali i prema nacionalizmu.
Ipak, Hrvati se najžešće svađaju kada je u pitanju odnos prema prošlosti.
"Historijski revizionizam je devedesetih postao dio službene politike stvaranja novog narativa, kojim se čak glorifikovao zločinački ustaški režim i demonizovali partizanski pokret i Jugoslavija", navodi Klasić.
Hrvatska nije iskoristila priliku da se nametne kao lider grupe eks YU država koje teže ulasku u EU. Naprotiv, s komšijama je češće u svađi.
“Briga za Hrvate izvan Hrvatske”, pogotovo u BiH, često poprima razmjere grubog miješanja u unutrašnje stvari susjedne države.
Kako je zaključio Klasić, Hrvatska uporno “pokušava da pobjegne sa Balkana”, ali je to bježanje ne približava Evropi. Naprotiv, samo je udaljava, i to u nepoznatom pravcu.
BiH simbol sukoba i neuspjeha
BiH je u Jugoslaviji bila primjer sloge i prosperiteta, a pretvorila se u evropski simbol sukoba i neuspjeha.
Rat je razorio zemlju, agresivni nacionalizam je izazvao spiralu masovnih zločina i etničkog čišćenja, a ni za 26 godina mira narodi u BiH se nisu izmirili.
"De jure, BiH je jedinstvena, a de fakto je podijeljena na Republiku Srpsku i Federaciju BiH", navodi Klasić.
Dok se u Jugoslaviji famozni nacionalni ključ koristio da bi se spriječila diskriminacija, u BiH je to danas sredstvo kojim se uspostavlja dobrovoljna segregacija.
"Etnički princip je u BiH prečesto presudan za izbor posla, škole, bračnog partnera, pa čak i izbor kafića", objašnjava Klasić.
Politička nestabilnost i glomazan administrativni aparat uzrok su i ekonomskog zaostajanja. BiH spada u zemlje sa najnižom konkurentnošću u svijetu, kao i u najsiromašnije i najnerazvijenije evropske države.
Rak rana je i korupcija i problematičan odnos prema prošlosti, uključujući i glorifikovanje presuđenih ratnih zločinaca. Logičan rezultat je osjećaj besperspektivnosti i masovno iseljavanje stanovništva.
Iako teži tome, BiH će teško stići do EU, procjenjuje Klasić.
"Probleme na tom putu stvarat će ne samo odnosi unutar BiH, nego i ne baš dobrosusjedske namjere Srbije i Hrvatske", kaže Klasić i dodaje da ipak najveću odgovornost imaju političari koji vode BiH i građani koji za njih glasaju.
Srbija lider u stvaranju problema
"Dok je BiH država koja stvara najviše problema svojim građanima, Srbija je lider u stvaranju problema građanima ostalih postjugoslovenskih država", navodi Hrvoje Klasić.
Takva politika, tvrdi on, traje od kraja osamdesetih, a danas je na djelu novi projekat poznat kao “srpski svijet”.
"Predsjednik i najmoćniji političar u Srbiji, Aleksandar Vučić, godinama gradi imidž zaštitnika svih Srba u regionu. Uticaj Srbije je veliki u BiH, odnosno RS, a u posljednje vrijeme i u Crnoj Gori", smatra Klasić.
Iako vlast u Beogradu pokušava prodati drugačiju priču, Srbija je po stepenu razvoja demokratije, nezavisnosti i efikasnosti institucija, po zaštiti ljudskih prava i medijskih sloboda, ali i po standardu stanovništva, pri samom dnu Evrope.
Opozicija gotovo da ne postoji, a većina vodećih medija nekritički opravdava poteze vlasti i beskrupulozno se obračunava sa svima koji misle drugačije od vođe.
I odnos prema prošlosti je krajnje problematičan. Insistira se na narativu vječite žrtve srpskog naroda, te uporno odbija suočavanje sa greškama koje su Srbi, tokom istorije, činili prema drugima.
"Problem čije je nerješavanje već godinama kamen spoticanja u napretku srpskog društva zove se Kosovo", navodi Klasić.
Od države koja je početkom 20. vijeka bila južnoslovenski Pijemont, a potom, u sklopu Jugoslavije, imala jasnu poziciju u svijetu, Srbija 21. vijeka nema jasnu viziju gdje i zbog čega želi pripadati", zaključuje Klasić.
Hibridna Crna Gora
Jesu li Crnogorci poseban narod ili su dio srpskog naroda, sa svojim specifičnostima? Ovo je pitanje svih pitanja, koje već decenijama opterećuje Crnu Goru. I zamagljuje sva druga pitanja.
"Uz višak nacionalizma, crnogorsko društvo posljednjih 30 godina opterećuje i višak korupcije, nepotizma, organizovanog kriminala, zloupotrebe državnih institucija i autoritarnih sklonosti ljudi na vlasti", ocjenjuje Krasić.
Zbog svega toga Crna Gora, kojom je 30 godina neprikosnoveno vladao Milo Đukanović, ubraja se u takozvane “hibridne režime”.
Od 2017. je članica NATO, a od 2008. teži članstvu u EU. Ali, pitanje je da li će se i kada te težnje ostvariti.
Sjeverna Makedonija, Diznilend za sirotinju
“Što južnije, to tužnije”, govorilo se u bivšoj Jugoslaviji. A Makedonija je najjužnija eks YU republika. Nakon sticanja nezavisnosti stanje u ovoj zemlji je – još tužnije.
Sporili su se 20 godina sa Grčkom oko imena države, a kada su prihvatili da se zovu Republika Sjeverna Makedonija primljeni su u NATO i postali kandidat za članstvo u EU. I dalje su siromašni i opterećeni međuetničkim odnosima, jer je svaki peti građanin ove države etnički Albanac.
Umjesto da se demokratizacijom, jačanjem institucija i iskorjenjivanjem korupcije bore za bolju budućnost, makedonske vođe su odlučile da, po starom eks YU receptu, uljepšaju prošlost.
Siromašna država je uložila ogroman novac u izgradnju šume spomenika, koji treba da podsjećaju na “slavnu prošlost”, ali oni mnoge podsjećaju na lošu kopiju Diznilenda.
"Američki Diznilend je izgrađen da bi se bogati gosti u njemu zabavljali. Makedonski Diznilend je izgrađen da bi se jednom od najsiromašnijih naroda Evrope odvratila pažnja od stvarnih problema", navodi Klasić.
Bruto društveni proizvod po glavi stanovnika za 2020.
Slovenija – 25.179 dolara
Hrvatska – 13.828 dolara
Crna Gora – 7. 686 dolara
Srbija – 7.411 dolara
BiH – 6.031 dolara
Sjeverna Makedonija – 5.888 dolara
Kosovo – 4.287 dolara
