I pukovnik Beara u pokretu je od ranog jutra te sunčane subote, 15. srpnja. Uglavnom telefonira i pokušava osigurati da mu stignu željeni egzekutori. Uspijeva isposlovati da mu se dodijeli desetak pripadnika 10. diverzantskog odreda, a uspijeva ponajviše zahvaljujući osobnom angažmanu majora Dragomira Pećanca, prvog ađutanta generala Mladića. Zna, međutim, da mu to nije dovoljno za predviđene razmjere ubijanja. Trebalo mu je najmanje trostruko više iskusnih i smirenih ubojica.
Oko deset sati ujutro pukovnik Beara zove generala Radislava Krstića, koji se nalazi na Izmještenom komandnom mjestu Drinskog korpusa u Krivači, u općini Živinice, četrdeset kilometara od Zvornika, blizu linije koja je odvajala teritorij pod nadzorom Vojske Republike Srpske od teritorija koji je kontrolirao Drugi korpus Armije BiH iz Tuzle. Kodno ime Komande Drinskog korpusa bilo je "Zlatar". Beara je u štabu Zvorničke brigade u poduzeću „Standard“ u Karakaju, na mjestu kodnog imena „Palma“. Pukovnik je uspaničen i nervozan, jer je ubijanje išlo sporo, a još je bila živa otprilike polovina zarobljenih.
Nekoliko minuta prije nego što stupi u kontakt s generalom Krstićem, Beara razgovara s generalom Živanovićem, koji ga obavještava da više nije komandant Drinskog korpusa i da mu nikako ne može pomoći u angažiranju jedinice koju je Beara i dalje uporno tražio za ubijanje – Interventnog voda Višegradske brigade Vojske Republike Srpske.
Beara je, naravno, znao da Živanović više nije zapovjednik korpusa, ali nadao se da bi mu još uvijek mogao pomoći utjecajem na generala Krstića, jer Beara s njime, s Krstićem, nije bio u bliskim odnosima. Nisu bili ni u kakvoj zavadi, ali nisu bili dragi jedan drugome, naročito Beara nije bio drag Krstiću. Beara se uzalud nadao Živanovićevoj pomoći: on ga je samo telefonski spojio s Krstićem.
Pukovnik Beara, u oba ta razgovora, uglavnom se nije obazirao na činjenicu da linija koju koristi nije zaštićena od prisluškivanja, znao je da nije zaštićena. Proteklih dana takvi mu se previdi i neopreznosti nisu događali.
„Generale, Furtula nije ispoštovao naređenje šefa“, odmah se Beara požalio Krstiću na zapovjednika Višegradske brigade. Šef je, naravno, bio general Mladić. Tako se, nekoliko minuta ranije, požalio i generalu Živanoviću: major Radomir Furtula, umjesto traženog Interventnog voda, bio im je poslao jednog vojnika bez ruke i jednog koji je bio poznat kao pijanac.
„Slušaj, on je njemu naredio da tenk se izvodi, a ne voz“, odgovorio je general Krstić. Bio je svjestan da se razgovor može prisluškivati, pa je govorio šifrirano: htio je reći da je major Furtula poslušao Mladićevu naredbu, ali da su Bearina očekivanja bila nerealna kad je riječ o broju i kvaliteti vojnika.
Nema vremena za objašnjavanja
„Ma, treba mi trideset ljudi, kao što je naređeno“, Beara je dao do znanja da nema vremena za objašnjavanja, šifre i različita tumačenja naredbi.
„Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć“, uputio ga je Krstić na zapovjednike Milićke i Bratunačke brigade, odnosno da u tim postrojbama pronađe trideset ljudi koji su mu potrebni za nastavak i završetak ubijanja.
„Al' nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako“, pukovnik, zapravo, više ništa nije skrivao.
„Ma, sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.“
Beara na to reagira još odlučnije i otvorenije: „Ne mogu da riješim ništa bez petnaest do trideset ljudi sa Bobanom Inđićem.“ Boban Inđić bio je drugi čovjek Interventnog voda Furtuline Višegradske brigade, čovjek već itekako dokazan u poslovima ubijanja.
„Ljubo, ovo nije zaštićeno“, podsjetio je Krstić Bearu, čak pomalo i ljutito. Krstić je bio i ljući nego što je pokazivao, nego što je smio pokazati. Jedan pukovnik ne bi smio ovako pričati s jednim generalom, komandantom korpusa, no Krstić je dobro znao da Beara nije bilo kakav pukovnik i da ovo nisu redovne okolnosti.
„Znam, znam.“
„Vidjeću šta mogu, a mnogo ću poremetiti. Pogledaj dole kod Nastića i Blagojevića“, ponovio je Krstić.
„Ma, nemam. Da imam, ne bi tražio već treći dan“, uzvratio je pukovnik kojem je bilo već pomalo dosta Krstićevog izvrdavanja i nerazumijevanja, ali susprezao se zbog ugrađenog respekta prema višem činu i prema činjenici da je Krstić 1994. stao na nagaznu minu i otad imao protezu umjesto noge. Osim toga, trebala mu je pomoć i shvaćanje, a ne još dublje neprijateljstvo zapovjednika Drinskog korpusa. Morao je biti pragmatičan.
„Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove 'Crvene beretke'“, bio je uporan general Krstić.
„Ma, nema, ostalo ih samo četvorica. Oni su zdimili, jebi ih, nema ih više tamo.“
„Vidjeću šta mogu.“
„Vidi i neka dođu kod Draga“, bio je ustrajan i pukovnik Beara. „Neka dođu kod Draga“ značilo je da se onih tridesetak ljudi pod zapovjedništvom Bobana Inđića treba javiti potporučniku Dragi Nikoliću, načelniku sigurnosti u Štabu Zvorničke brigade.
„Ne mogu ništa garantovati“, odgovorio je Krstić.
„Krle, ja ne znam više šta da radim…“, gotovo je zavapio pukovnik.
„Ljubo, uzmi onda one gore iz MUP-a“, general je i dalje odolijevao.
„Ma, neće oni ništa da rade. Pričao sam, i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći trinaestog, a nije.“
Različite policijske formacije, posebne i redovne, bile su vrlo aktivne u operaciji zarobljavanja i ubijanja Bošnjaka 11., 12. i 13. srpnja na području Potočara, Kravice, Cerske, obale Jadra, Sandića i drugih mjesta, no od 14. srpnja jedinice MUP-a povukle su se iz operacije ubijanja i angažirale se u pokušajima zaustavljanja i zarobljavanja bošnjačke kolone što se i dalje probijala prema sjeveru. To se dogodilo najvjerojatnije prema uputi Tomislava Kovača, zamjenika ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, i to nakon prilično paničnog zahtjeva zapovjedništva Zvorničke brigade da policija toj brigadi pomogne u borbama na sjeveru.
Operacija ubijanja
„Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu“, otvorio se general Krstić. Na što je mislio general? Na masovna ubojstva zarobljenika u zoni odgovornosti njegovog korpusa, uz učešće jedinica iz sastava njegovog korpusa, ili na to što je već morao mijenjati borbene planove zbog operacije ubijanja u Bratuncu i Zvorniku, a to mu je stvaralo poslovne neprilike? Vjerojatno je mislio i na jedno i na drugo, ali ipak više na pogubljenja zarobljenika i na Bearin upad u zapovjedni lanac.
„Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali“, Beara je ostao hladnokrvan, ni traga empatiji spram Krstićeve uznemirenosti.
„Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv“, bio je rezigniran Krstić, jer je znao da će Mladić apriorno pokloniti vjeru Beari, a ne njemu.
„Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja“, pukovniku je bilo važno jedino to da mu Krstić dodijeli ljude za nastavak ubijanja, nije imao ni strpljenja ni vremena za hrabrenje malodušnog generala.
„Jebi ga, vidiću šta mogu“, završio je general Krstić.
Je li, dakle, zapovjednik Drinskog korpusa – koji nije pripadao krugu omiljenih oficira generala Mladića – imao veliku zadršku prema Bearinim zahtjevima zbog toga što je znao, a znao je, što se već događalo sa zarobljenicima, pa je namjerno opstruirao ubijanje da se koliko-toliko odmakne i zaštiti, ili zaista zbog toga što bi mu povlačenje tridesetak ljudi s fronte ozbiljno ugrozilo nadzor nad bošnjačkom kolonom, koja se probijala na sjever, i vođenje napadne operacije prema Žepi?
Četrdesetosmogodišnji Radislav Krstić, rođen u Vlasenici, aktivni oficir Jugoslavenske narodne armije od ranih sedamdesetih godina, nije bio rezerviran prema odluci da se pobiju zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci. Znao je da oko toga nema povratka, znao je da njegove trupe i njegovi izravno podređeni, pod vodstvom pukovnika Beare i sigurnosnih oficira, sudjeluju u pogubljenjima iza kojih stoji komandni autoritet Ratka Mladića.
Mučili su ga više-manje tehnički detalji, slično kao Deronjića i Aćimovića, pa potom stanje na ratištu, sujeta i zapovjedna pomutnja izazvana prodorom sigurnosnih oficira u zapovjedni lanac koji je, prema doktrini preuzetoj od Jugoslavenske narodne armije, trebao biti jedinstven, bez ikakvih paralelizama.
Generala Krstića mučilo je što je doveden u poziciju da na vrlo visokoj ili najvišoj operativnoj razini bude suodgovoran za provedbu plana u kojem je njemu bila namijenjena uloga šutljivog poslužitelja. Osjećao se uvučenim u posao koji mu, kako god na kraju završio, ne može donijeti ništa dobro, ali sve je ostalo na osjećaju koji nije podijelio ni s kim od nadređenih.
