Stigla sam na tajnu lokaciju Sigurne kuće. Dok oprezno prilazim objektu, uviđam da je vreo ljetni dan izmamio dječake od desetak godina. Igraju se loptom i dječije se zadirkuju. Odjekuje vesela graja. Prolazi mi misao da je vidljivo to raskrižje života – iza njih su zidine iza kojih se nalazi sva realnost života njihovih majki – bijeg od onih koji im žele ugasiti svjetlo. Konačno su svi na sigurnom, piše Snagalokalnog.ba.
Telefon je odzvonio samo jednom prije javljanja. Nataša, dotad dobro raspoložena žena s primjetnom poletnošću, prekida neformalni razgovor i odmah mijenja svoj modus operandi. Na njenom se licu ocrtava ozbiljnost. S druge strane žice – uplašeni ženski glas koji traži pomoć i sklonište od nasilnika.
Nataša ovakve pozive prima svakodnevno – svih sedam dana u sedmici, 24 sata dnevno. Ona je jedna od četiriju osoba koje su „na prvoj liniji fronta“ i koje znaju šta trebaju učiniti i kako osigurati put ka sigurnom okruženju ženi žrtvi nasilja u porodici. Otkriva nam da su sadržaji tih poziva vrlo potresni i, očekivano, urežu se u pamćenje…
Poziv koji život znači…
033/222-000 i 1265, SOS linije za žene žrtve nasilja namijenjene za područje FBiH, u funkciji su već skoro dvije decenije. Pomoću njih spašene su na hiljade žena iz disfunkcionalnih partnerskih, odnosno porodičnih odnosa čiji su životi često u neposrednoj smrtnoj opasnosti.
Zaprimiti poziv na SOS telefon znači život – to je uvijek prvi korak ka normalizaciji životnih uvjeta jedne žene žrtve nasilja u porodici. Nataša Mujkanović, koordinatorica SOS telefona, opisala je prve korake pri izlasku iz začaranog kruga nasilja. Prema njenim riječima, žrtve se često bore sa nametnutim osjećajem srama.
“Tokom poziva, niko vas ne vidi i time je žrtvama lakše prijaviti nasilje. Mnogi se srame. Nekad govore u trećem licu ili ne žele kazati da se radi o njima. SOS telefon je aktivan 24 sata i koristi nam kao urgentni telefon. Nakon prijave, poziva i policija, s ciljem intervencije, tako je žrtva i institucionalno prepoznata”, kaže Mujkanović.
Kako ističe, Sigurna kuća nije zasebna organizacija nego dio servisa Fondacije lokalne demokratije – nevladine organizacije koja je svojim aktivističkim djelovanjem uspjela spasiti na hiljade žena i resocijalizirati ih nakon dugotrajnog nasilja u porodičnim, odnosno partnerskim odnosima.
Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik Gender centra FBiH, kaže da SOS servis nije u potpunosti pravno i tehnički reguliran te da se to mora unaprijediti u skorije vrijeme. Ističe da je u okviru Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici 2024–2027. predviđen rad na institucionalnoj regulaciji ovog mehanizma kako bi dugoročno bio održiv.
Sigurne kuće u BiH – neophodnost u nesigurnom okruženju
Na području Bosne i Hercegovine u funkciji je devet Sigurnih kuća (šest u FBiH i tri na području RS) i njihovi kapaciteti nisu veliki – tek dvjestotinjak mjesta namijenjenih ženama žrtvama nasilja.
Kroz sarajevsku Sigurnu kuću prošlo je više od dvije hiljade žena i djece. Trenutno je popunjena sedamdeset posto. Žene koje su tu smještene imaju šarolika životna iskustva… Nataša Mujkanović kaže da je SOS poziv uvijek prvi korak.
“Nakon tog poziva, ako žena želi biti smještena u Sigurnu kuću, kontaktira se Centar za socijalni rad. Na području Kantona Sarajevo postoji dežurna služba. Npr., neko pozove, a onda se na tu adresu uputi policija. Policija potom obavještava Centar za socijalni rad i onda započinje proces smještanja u Sigurnu kuću”, kaže Mujkanović.
Ona također ističe da žene imaju pravo podnijeti krivičnu prijavu protiv nasilnika, a zakonom je predviđeno izricanje zaštitnih mjera – zabrane o prilaženju, uznemiravanju, uhođenju…
“Nekad nisu ni žene odmah spremne podnijeti tu krivičnu prijavu – žena to nekad naknadno uradi, ali bez obzira na to – pruži joj se usluga smještanja u Sigurnu kuću”, kaže Mujkanović.
Lejla Lojo-Karamehmedović, PR Fondacije lokalne demokratije, ističe da žene koje prođu kroz sistem ovakve zaštite ponovo se uče malim životnim radostima.
“Koordinatorice te žene koje dolaze u Sigurnu kuću dočekaju s osmijehom i raširenim rukama. Radi se na njihovom samopouzdanju! Nasilnik obično manipuliše tim ženama i one ovdje dođu, naprave nešto konkretno, dobiju pohvalu – prvo im bude drago i shvate da su sposobne”, govori Lojo-Karamehmedović.
Sarajevski kanton, prema dostupnim podacima i uvidu na terenu, ipak ponajbolje funkcionira kad je riječ o ispunjavanju ciljeva u kategoriji rodne ravnopravnosti. Ostali kantoni su, ipak, deficitarno kategorizirani, što pokazuje i istraživanje Udruženja “Mreža za izgradnju mira” – “Socioekonomske razvojne potrebe lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini”.
Prema ovom istraživanju u okviru USAID projekta “Snaga lokalnog” rađenom na uzorku 35 JLS, većina gradova i opština u BiH nema usklađene razvojne strateške dokumente s potrebama zajednice u ostvarivanju rodne ravnopravnosti. S tim u vezi, istražili smo kakva je situacija na području SBK.
U Gornjem Vakufu / Uskoplju djeluje Multisektorski tim za prevenciju nasilja u porodici – volonterski, a koji objedinjuje rodno osviještene pojedince i pojedinke. To potvrđuje i Darija Musa, koordinatorica ovog tima, koja objašnjava da svi oni – okupljeni oko ove inicijative – djeluju aktivno unatoč tome što im ovo nije primarni posao. Musa potcrtava da je pitanje rodne ravnopravnosti, odnosno zaštite žena od nasilja, uvijek ostavljeno postrance.
„Radimo velike stvari, a niko ne obraća pažnju. U našem kantonu u svakom gradu djeluju ti lokalni timovi. Imamo i koordinacioni tim na nivou kantona koji nas sve objedinjuje. Sve općine su u kantonu usvojile Protokol o postupanju u slučaju nasilja – obavezuju se da će postupati po zakonu. Ovaj tim je sačinjen na volonterskoj bazi.“, objašnjava Musa, dodajući da u okviru ovog tima djeluju i pedagozi, policajci, doktori iz domova zdravlja…
Porazna je i činjenica da na području SBK ne postoji psiholog, što dodatno otežava rad sa žrtvama i njihovom djecom. Musa dodaje da su „zakoni dobri, ali nije provedba“.
„Teško je raditi s djecom – vidite kakvi su u školama. Sve negdje ima posljedice. Škole bi mogle učiniti više. Neko je agresivniji, pospan, neko zaboravlja teku… dijete je opterećeno nekim drugim stvarima u svojoj primarnoj porodici“, kazala je Musa.
Direktorica Centra za socijalni rad Jajce, Indira Mehić-Čejvan je potvrdila da su u posljednjem periodu SOS pozivi učestaliji nego inače i otkrila da žene žrtve nasilja najčešće traže pomoć o informacijama gdje i kome da se obrate za pomoć, koja su njihova prava kada je u pitanju nasilje te šta u slučaju kada su primorane napustiti svoj dom”, kaže Mehić-Čejvan.
Na naše pitanje je li vlast poduzela konkretne korake ka unapređenju ovog sektora, Mehić-Čejvan tvrdi da jeste.
“Organiziraju se edukacije za profesionalce koji rade na pitanju nasilja nad ženama, kao i svih drugih oblika nasilja. Tu je i Centar za ženska prava iz Zenice koji aktivno i, usudim se reći, pruža vrlo dobru podršku i besplatnu pravnu pomoć ženama žrtvama nasilja”, zaključuje.
Rodna ravnopravnost u BiH u očajnom stanju – pokazuje istraživanje “Mreže za izgradnju mira”
Bh. društvo je prilično muškocentrično, a pitanje rodne ravnopravnosti izjednačava se sa “rušenjem tradicionalne porodice”. Pozicija žena u bh. društvu vrlo je loša, a nedovoljni napori vlasti u ispunjavanju obaveza glavni su “kamen spoticanja”. Rodna ravnopravnost u BiH skoro je nepostojeća. To pokazuje i istraživanje Udruženja “Mreža za izgradnju mira”.
Naime, istraživanjem rađenim od 2020. do 2023. godine, pod nazivom “Socioekonomske razvojne potrebe lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini” – kojim je obuhvaćeno istraživanje o stanju u lokalnim bh. zajednicama, odnosno njihova usklađenost s UN-ovim ciljevima održivog razvoja – vidljivo je da je stanje u monitorisanim JLS loše, odnosno neusklađeno sa međunarodnim zahtjevima.
Kako ističe Radenko Udovičić projektni menadžer i istraživač iz Mreže za izgradnju mira, istraživanje se baziralo na tome “šta vlast radi”, kakva je percepcija stanovništva i kako tome mogu pomoći NVO I biznisi.
Metodološki okvir ovog dokumenta ‘Mreže mira’ usko je vezan za Sedamnaest strateških ciljeva UN-a. Jasno se pojasnilo šta se treba uraditi da bi se postigli ti ciljevi.
“66 posto ispitanih opština i gradova u kategoriji ‘Rodna ravnopravnost’ nema usklađene dokumente sa zahtjevima UN i ne pokazuju istinsku borbu za rodnu ravnopravnost. Samo 28 posto je djelomično usklađeno, a svega šest posto je usklađeno sa UN ciljevima održivog razvoja”, ističe Udovičić.
Teško je izdvojiti neku općinu u kojoj su vidljivi značajni napreci, ali ipak postoje neke vrste unapređenja…
“Goražde je jedan od rijetkih gradova koji je ostvario potpunu usklađenost sa dokumentima koji pospješuju I omogućavaju rodne ravnopravnosti. No, često konteksti umanjuju neke postulate u dokumentima. U Gender planu je fokus stavljen na visoko obrazovanje, a 70 posto žena koji su nezaposlene u Goraždu imaju završene fakultete. To je zato što Goražde ima otvoren veliki broj radnih pozicija, ali gdje je dovoljna srednja škola. Svaki grad je različit I ima specifičnosti, tako da se i o tome mora voditi računa.
Goražde, Tešanj, Zenica, Gradiška, Brčko – to su top-pet gradova po istraživanju Mreže za izgradnju mira, a koji bilježe neke vidove napretka.
Čak je i u političkom životu vidljiva muška prevalenca. To potvrđuje i spomenuto istraživanje.
“Muškarci čine od 75 do 85 posto državne vlasti. Najgora je situacija, kada govorimo o gender ravnopravnosti, u Gradišci, gdje je žena samo 20 posto, a najbolja u Žepču, gdje žene imaju udio od 43 posto u Općinskom vijeću”, ističe Udovičić.
Femicid je tu, ali pravda je spora i (ne)dostižna
Nizama Hećimović. Tahira Čamdžić. Aida Dendić. Emira Maslan. Amra Kahrimanović. Selma Baluković. Halida Smajić. Amela Čičkušić (…).
Sve one su ubijene u posljednjih godinu dana u Bosni i Hercegovini. Ubili su ih partneri, kolege, komšije… na izrazito podmukao, okrutan način.
Femicid – ubistvo žene iz mržnje motivirano spolom – u širem kontekstu označava „namjerno ubijanje žena i djevojaka zato što su žene“. Iako nema tačnih statističkih podataka, u posljednjih deset godina u Bosni i Hercegovini evidentan je porast zločina počinjenim nad ženama.
Bosna i Hercegovina još uvijek nema jedinstven registar objedinjenih informacija o ubijenim ženama od strane partnera, a upravo ta činjenica još više suzbija rad na prevenciji femicida u bh. društvu.
Pravni sistem širom Evrope već prepoznaje krivično djelo „Ubistva iz mržnje“ (femicid, op. a.), ali Bosna i Hercegovina još uvijek kaska za dobrom, rodno senzitivnom praksom evropskog bloka.
Početkom septembra 2023. godine, u Parlamentu FBiH podnesena je inicijativa za izmjenom i dopunom Krivičnog zakona BiH – tražilo se da se uvede potkategorizacija krivičnog djela „Ubistvo“. Tim bi izmjenama ovog zakona ubistvo žene iz mržnje i pravno i institucionalno bilo prepoznato, te bi se mogla uvesti doživotna kazna zatvora za najteže oblike krivičnih djela počinjenih s predumišljajem.
Početkom novembra prošle godine termin femicid trebao je biti dijelom nove verzije Zakona o zaštiti nasilja u porodici i nasilja prema ženama RS. Nacrt ovog zakona prvobitno je bio usvojen u Narodnoj skupštini. Protiv ovoga se oglasilo 21 konzervativno, desničarsko udruženje iz Republike Srpske koji smatraju da „nove izmjene narušavaju tradicionalnu porodicu i diskriminiraju muškarce“. Naposljetku je ovaj nacrt povučen iz procedure. Podršku tim udruženjima, odnosno njihovom otvorenom pismu, kojim su tražili povlačenje iz zakonske procedure, pružio je i entitetski predsjednik – Milorad Dodik. Zakon nakon toga nije upućen u drugu fazu usvajanja, a početkom ove godine – u maju – istekao je i zakonski rok za to.
Prema Krivičnom zakonu BiH, krivično djelo „Ubistvo“ kažnjava se najmanjom kaznom u trajanju od pet godina. Desetogodišnjom kaznom zatvora kažnjavaju se lica koja počine ubistva na „izrazito okrutan ili podmukao način“, pri „bezobzirnom nasilničkom ponašanju“ ili iz mržnje, koristoljublja, bezobzirne osvete ili drugih niskih pobuda.
Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež napominje da zakonodav2stvo može učiniti više u prevenciji femicida. Ona smatra da bi oštra kazna bila i svojevrsno upozorenje potencijalnim ubicama, te da bi bh. društvo nakon zakonske uređenosti primijetilo opadanje slučajeva femicida.
„Uzroci femicida su šaroliki, pa se ne može govoriti o jednom specifičnom uzroku. Zakonodavstvo to može lako urediti, a to je da se postojeći zakon izmijeni, odnosno da kazne budu visoke. Njima bi to bilo svojevrsno upozorenje, jer je to jedan od razloga koji nesvjesno ohrabri počinioca. Nasilnici se neadekvatno procesuiraju“, smatra Vehabović-Rudež.
Crvene zastavice u partnerskim odnosima ostaju neprepoznate
Žene teško napuštaju nasilnika koji im pričinjava konstantnu bol i nanosi povrede. Neke i ne uspiju sigurno izaći iz nesigurne okoline i njihova imena i prezimena osvanu na smrtovnicama. Neke i ne rezoniraju da su „u kandžama“ nasilnika. Sve naše sagovornice detektirale su u čemu leži korijen problema.
“Više puta su odlazile, pa se vraćale. Mislim da je razlog zašto se vraćaju nasilniku želja da se očuva porodica – zbog mentaliteta kako će moja djeca. Nemaju ni podršku primarne porodice… Treba im dugo da se oslobode svoje krivice – to su manipulacije i one preuzimaju sve na sebe. Potom slijedi preispitivanje: Možda da sam se ovako ponašala…”, smatra koordinatorica Mujkanović.
Psihologinja Emina Kučuk ističe da žene kojima je nasilje normalizirano – ne prepoznaju nasilje.
„Ako ste navikli unutar svoje matične porodice na bilo koji oblik nasilja, nećete prepoznati crvene zastavice – da vas neko maltretira psihički. Crvene zastavice su emocionalna ucjenjivanja, ponižavanja, patološka ljubomora, uvjetovanje, pa vrijeđanje, osjećaj da žena gubi razum, odvajanje od prijatelja, bliskih ljudi… One misle da mogu promijeniti partnera ili je jedan od roditelja bio nasilan, pa mišljenja su da kroz svog partnera mogu promijeniti i svog oca“, smatra psihologinja Emina Kučuk.
U Bosni i Hercegovini je u protekle dvije godine ubijeno devetnaest žena, a njihove ubice su mahom odranije bile poznate policiji. Efikasne metode dugoročnog sankcioniranja počinilaca još uvijek su na čekanju.
Nasilje nad ženama od rata je u konstantnom je porastu. Svaka treća žena u BiH žrtva je nasilja, a svaka je do petnaeste godine života pretrpjela neki oblik nasilja. Poseban problem predstavlja i needuciranost žena iz manjih lokalnih zajednica. Prema istraživanju Udruženja „Mreža za izgradnju mira“, evidentno je da je fizičko, psihičko, ekonomsko nasilje prisutno i u ruralnim zajednicama – čak češće negoli u većim sredinama. Prema tim podacima, čak u sedamdeset posto slučajeva izvršilac nasilja u porodici je osoba muškog spola, odnosno partner.
