Dragan Čović, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH, pozvao je jučer na vršenje pritiska na visokog predstavnika Christiana Schmidta da povuče Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, o čemu je Raport već pisao, a sada otkrivamo pravu pozadinu ove Čovićeve ideje.
Naime, iako je Čović kazao da bi se na taj način riješio problem lokalnih zajednica u Federaciji BiH, koje zbog nemogućnosti raspolaganja državnom imovinom trpe finansijske gubitke, Raport saznaje da se iza ove inicijative krije mnogo konkretniji političko-ekonomski interes.
Prije svega projekat Južne gasne interkonekcije, u koji su posljednjih mjeseci aktivno uključeni akteri američke administracije. Čović sada taj strateški interes Amerikanaca hoće da okrene u svoju korist i zato je jučer 'ubacio bubu u uho' iznoseći javno ideju o ukidanju zabrane raspolaganja državnom imovinom. I to na sjednici Doma naroda PSBiH koju prate i međunarodni predstavnici.
Indirektna poruka Amerikancima
U prvoj fazi svog plana Čović nije spominjao Južnu interkonekciju, nego je 'suptilno' od ministra pravde BiH Davora Bunoze, inače kadra njegove stranke, tražio podatke o posljedicama po investicije koje zbog nemogućnosti raspolaganja državnom imovinom imaju lokalne zajednice.
Sve je inscenirano tako da Bunoza, kako je sam rekao, šokantne podatke o štetama iznese javno, na sjednici Doma naroda PSBiH.
Tako je Čović te dramatične podatke o gubicima investicija povezao s potrebom pritiska na visokog predstavnika u BiH da povuče Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom.
No, Raportovi izvori tvrde da u ovom slučaju Čović nije mislio da pritisak vrše domaći političari, nego da je to bio indirektan poziv američkoj administraciji koji Čović ne želi direktno izreći, ali će ga sigurno potencirati na sastancima o Južnoj gasnoj interkonekciji.
Naime, u sadašnjem pravnom okviru, značajan dio trase i prateće infrastrukture Južne gasne interkonekcije prolazi preko imovine koja spada u režim zabrane raspolaganja državnom imovinom.
To znači da su odluke o korištenju, ustupanju ili prenamjeni te imovine pravno rizične i politički sporne, a u nekim slučajevima praktično neprovedive bez ulaska u zonu kršenja važećih odluka visokog predstavnika, ali i Ustavnog suda BiH.
Ukidanjem zabrane, ili njenim ozbiljnim ublažavanjem, odluke bi se faktički spustile na nivo lokalnih i entitetskih vlasti.
U takvom scenariju, koji predlaže Čović, upravo one sredine, a to su gotovo sve kroz koje prolazi trasa, u kojima HDZBiH ima potpunu političku kontrolu i time bi dobile bmogućnost da samostalno odlučuju o imovini na kojoj je danas zabrana, uključujući i zemljište ključno za realizaciju energetskih projekata.
Time bi se pitanje državne imovine iz sistemskog i državnog problema pretvorilo u niz parcijalnih političkih odluka, u kojima bi svako, u ovom konkretnom slučaju HDZBiH 'rješavao' ono što mu u tom trenutku treba.
U tom kontekstu, Čovićeva inicijativa ne izgleda više samo kao načelna briga za razvoj, nego i kao pokušaj da se kroz, za SAD, poželjan i važan projekat progura model u kojem se državna imovina faktički decentralizira bez zakona i bez političkog konsenzusa.
Jer, Čović vrlo dobro zna da Christian Schmidt ne djeluje u političkom vakuumu i da su stavovi najuticajnijih zapadnih ambasada, posebno SAD, faktor koji itekako utiče na njegove odluke.
Evidentno je da Čović činjenicu da je Južna interkonekcija izuzetno važna za Washington pokušava iskoristiti na način da usmjeri pritisak SAD na OHR i Schmidta i lukavo zabranu raspolaganja državnom imovinom predstavlja kao štetu investicijama.
Zato ne bi bilo iznenađenje da se uskoro Schmidt direktno suoči s porukom da zabrana raspolaganja državnom imovinom stoji na putu važnim geopolitičkim ciljevima i realizaciji Južne interkonekcije.
Odbijanje zakona uvertira za alternativno 'rješenje'
Čovićev potez se zato može čitati i kao pokušaj da promijeni okvir rasprave o državnoj imovini za koju je do sada važilo da bi se zabrana ukinula samo ako se usvoji državni zakon o imovini BiH u Parlamentu BiH.
Ali i za svoju incijativu Čović je napravio uvertiru. Zajedno s SNSD-om nedavno su demonstrirali stav da nema njihove saglasnosti na bilo kakav prijedlog donošenja tog zakona.
Onda je krenuo u realizaciju plana da zabrana raspolaganja državnom imovinom 'blokira investiciji razvoj' i da je jedino rješenje da Schmidt ukine zabranu raspolaganja tom imovinom.
Nema sumnje da je razvojni problem u kontekstu neriješenog pitanja državne imovine realan i da je za svakog ozbiljnog investitora pravna sigurnost temelj ulaganja. Jer, ako općine, gradovi i investitori ne znaju da li sutra neko može osporiti dozvolu, projekat ili vlasništvo nad zemljištem, kapital se povlači. U tom smislu, sadašnja situacija objektivno guši razvoj.
S druge strane, daleko veću cijenu država BiH bi platila ako bi zabrana bila povučena prije nego što se donese zakon o državnoj imovini. U zemlji u kojoj se otvoreno napada na ustavni poredak i u kojoj se i danas negira da država uopće ima svoju imovinu, to bi proizvelo novu pravnu nesigurnost, mnogo opasniju i dugoročnije pogubniju od one kojom Čović pravda svoj prijedlog s kojim još uijek krije lični i interes HDZBiH.
Kada bi Čovićev plan uspio, osim koristi koju bi on i HDZBiH dobili kroz Južnu interkonekciju, gotovo je izvjesno da bi se ponovo otvorila utrka za knjiženje, prodaju i prenamjenu imovine, uz novi talas sudskih sporova, administrativnih blokada i političkih sukoba u svim dijelovima zemlje.
Što je najgore, država bi bila lišena svakog stvarnog pravnog osnova da zaštiti ono što joj pripada, a status quo bi mogao potrajati sve dok sa političke scene ne odu oni koji sistematski osporavaju državi pravo na vlastitu imovinu. A ko garantuje da i neka buduća generacija političara, 'odgojena' na istoj matrici, neće nastaviti isti posao, uvjerena da je državu normalno razvlašćivati i slabiti.
Opasan plan
Zato je Čovićev prijedlog, iako se na prvi pogled čini opravdan brigom za razvoj, suštinski opasan po državu. Sadašnja zabrana, ma koliko je kršili, ne samo u entitetu RS nego i u Federaciji BiH, ipak je posljednja brana pred onima koji bi državu u potpunosti razvlastili. A Čovićev prijedlog vodi upravo tome. Pa se s pravom možemo zapitati, šta će nam razvoj i privreda, ako nemamo državu koja je vlasnik svoje imovine.
Podsjećamo, prije dvije decenije tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo je zakon kojim je zabranjeno privremeno raspolaganje državnom imovinom, s ciljem da se spriječi njena prodaja i knjiženje na entitete i niže nivoe vlasti dok se to pitanje ne uredi zakonom na državnom nivou. Cilj je bio jasan, spriječiti trajno 'razvlaštenje' države prije političkog dogovora.
Aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt dodatno je pooštrio i precizirao ovaj zakon, proširujući definiciju državne imovine na imovinu iz sukcesije, imovinu bivše SR BiH, kao i na poljoprivredno zemljište, rijeke i šume, za koje je Ustavni sud BiH već utvrdio da predstavljaju državnu imovinu. Upravo to proširenje, tvrde lokalne vlasti i dio političara, dodatno je zakočilo investicije i projekte širom zemlje.
Istovremeno, ono što je zamišljeno kao privremena mjera, pretvorilo se u dugoročni sistemski problem. Prije svega zato što SNSD na čelu s Miloradom Dodikom, ali i druge stranke iz RS, uporno odbijaju svaki pokušaj donošenja zakona o državnoj imovini. Pri posljednjem pokušaju u Predstavničkom domu PSBiH, kada se o zakonu glasalo po hitnom postupku, protiv su bili i zastupnici HDZBiH. Zajedničkim snagama zakon su srušili i u redovnoj proceduri, preko svojih članova u Ustavnopravnoj komisiji, koja mu je dva puta dala negativno mišljenje.
Takvim stavovima SNSD i HDZBiH praktično su 'cementirali' blokadu. A sada Čović predlaže da se izvrši pritisak na visokog predstavnika da ukine zabranu raspolaganja državnom imovinom.
I zato je pojačani interes Amerikanaca za što bržu realizaciju Južne interkonekcije Čoviću došao kao 'kec na desetku'.
Također, i sam Schmidt, iako je ranije razmišljao drugačije, krajem prošle godine u izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a naveo je da bi režim zabrane raspolaganja državnom imovinom trebalo postepeno ublažavati.
Upravo to 'omekšavanje' stava otvorilo je prostor domaćim političarima, u ovom slučaju Čoviću, da traže promjene, a da to više ne izgleda kao direktan udar ni na državu ni na OHR, a istovremeno je poslat signal onima koji bi trebali vršiti pritisak. Amerikancima, iako to Čović nije direktno rekao.