Ne može se ukrotiti sila prirode. Pogotovo ne one prirode koja se godinama sustavno zanemaruje i prema kojoj se čovjek, valjda od nemoći da bijes pokaže većima od sebe u foteljama, ponaša kao da je najveći na svijetu i glumi veličinu nad onim za koje nije ni svjestan koliko je veliko.
Jasno je da se volja prirode ne može predvidjeti i da su poplave i klizišta, koja su ovu zemlju još jednom natjerale na suze, bili teško zaustavljivi. No, moglo se puno toga pametnije. Moglo se, ako ništa, misliti koju godinu unaprijed, sjetiti se svoje sitnosti i priznati da smo prolaznici koji ovakvim životom neće ostaviti ništa iza sebe.
Nisu se sjetili
Pitanje je, naravno, ma koliko netko govorio da je rano za to i da nije vrijeme za optužbe i kritike, jesu li oni koji muzu proračune za ovakve situacije mogli normalnije reagirati i jesu li mogli u nekim svojim planovima i programima malo drugačije postaviti redoslijed stvari po važnosti.
U silnim medijskim izvješćima s poplavljenih područja za oko zapinje javljanje u program jednog građanina s obale rijeke. Stojeći usred grada, kaže čovjek kako je rijeka samo dva, tri centimetra od ruba korita i da nadležni to valjda prate.
Iza njega, osim nabujale vode koja pokazuje svoje mišiće, ne događa se ništa. Prođe tek poneki automobil koji svojim kotačima napravi vodoskok, vrati nešto vode iz lokve u rijeku, a onda ona to vrati natrag i to je to. Nadležni koji nadgledaju nisu se sjetili da bi uz rijeku, koja prijeti da potopi mjesto, valjalo postaviti vreće s pijeskom, spriječiti katastrofu, vode preusmjeriti nizvodno a onda i nizvodno nekome dati ruke i ispratiti vode do nekog većeg, manje zanemarenog i izbetoniranog korita.
Glumimo da brinemo
Pokazatelj je to ozbiljnog shvaćanja svojeg posla koji se naplaćuje iz džepova onih koji bi trebali barem imati osjećaj da se netko o njima brine i da njihove živote neće pustiti niz vodu.
Druga je stvar, a o tome će se kratko pričati pa će sve pasti u zaborav kao i nakon poplava 2014. godine, to kako se mi brinemo o prirodi i kako odobravamo njezino iskorištavanje ne misleći na posljedice.
Nije to ništa novo. Znamo mi svi kako su oni koji brinu o nama izdali dozvole da se pregrađuju rijeke onima koji misle samo na sebe. Čujemo kako se priča o raznim sumnjivim koncesijama, kako se zakon o šumama ne donosi da bi se ona mogla čerupati. Pričat će se i o kamenolomu kraj Jablanice koji je popusti pod bujicama i koji je, priča se a i zna se, propustio puno toga i u papirima.
Glumimo da brinemo o šumama kada sirotinju kažnjavamo zbog krađe ogrijeva dok gledamo kroz prste onima koji šišaju šume bez da posade išta iza sebe. Štoviše, njihova sječa krivac je što su se bujice otele i odnijele sve pred sobom. Baš kao što su neki željeli odnijeti sve za sebe.
Osveta
U beskraju svjedočenja kako se bezobrazno odnosimo prema prirodi je i onaj od prije nekoliko dana kada čovjek, uz fotografije iz šume, govori kako će nam se kiše i šume osvetiti jer se nakon sječe, sve ostavi i gurne u riječna korita. Samo nekoliko dana kasnije, isti čovjek javio se pokazujući snimke potopljenog mjesta iznad kojeg su ogoljena šuma i zakrčena korita.
Takvi smo mi. Mislimo da na nas neće ništa, da sve loše pogađa neke druge i da naša sječa šume, naše zatrpavanje korita i naš odnos prema svemu oko sebe nije toliko loš kakvih odnosa ima. A onda se te pameti i odnosi sklope u jedno i dobijemo ovo što dobijemo – još jednu lekciju, plaćenu ljudskim životima, iz koje nećemo naučiti ništa.
Kaže jedna pouzdana priča da su stručnjaci iz Nizozemske došli u Bosnu i Hercegovinu kako bi radili ozbiljnu studiju o upravljanju otpadom i zaštiti okoliša. Ista ta priča kaže da su samo nakon nekoliko dana pozdravili svoje domaćine i rekli im kako oni tu nemaju što raditi i da ćemo mi umrijeti od svojeg smeća. I to oni mi koji se hvalimo kako nema bolje prirode nigdje na svijetu, kako su nam šume zelene, rijeke divne, a sunce kakvog nigdje drugo nema.
Alarmi
Nizozemci su otišli shvativši da nam nema pomoći, a mi smo ostali pomažući jedni drugima kad nas nesreća zadesi.
Nije se, jasno je, moglo puno protiv prirode koja je još jednom pokazala kakva je sila. Nije se moglo ni predvidjeti da će kiše, najavljena u službama koje lijepe alarme po društvenim mrežama ali ne i po svima dostupnim porukama upozorenja, biti toliko obilna i da će natopljena zemlja popustiti i pustiti toliko odrona i klizišta da će sve pretvoriti u veliko ništa.
No, moglo se znati da prekomjerna sječa šume čini naša brda podložnim odronima, da naša prljava korita, u kojima su pokvareni kućanski aparati, stari automobili, gomile plastike i grane ukradenih stabala, neće moći primiti toliko vode i da će sve jednostavno krenuti nizbrdo.
Kao što je briga nas o nama samima odavno krenula nizbrdo i što nas guši dok pričamo u prazno kako nam je sve najljepše na svijetu i kako ne priznajemo sebi da smo rođeni da uništavamo to najljepše i da nam se ono osvećuje.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
