Elementi za izgradnju života možda nisu stvoreni u munjama oluje, sugerira nova studija, koliko u neprestanom sjaju kotrljajuće okeanske magle.
Istraživači sa Univerziteta Stanford pokazali su da fenomen koji nazivaju 'mikromunje' može generirati organske spojeve potrebne za život, stavljajući daleko blažu promjenu na dugo osporavani Miller-Ureyev model biogeneze, piše Science Alert.
Njihovi eksperimenti pokazuju da prskanje nabijenih kapljica vode može razmjenjivati elektrone u sićušnim iskrama svjetlosti i dovoljno ionizirati plin u okolnom zraku da potakne ugljik i dušik da se povežu u veće spojeve.
Iako otkrića ne uspijevaju objasniti kako se mješavina osnovnih molekula stopila u prve replicirajuće stanice, ona predstavljaju još jedan mogući put za sintezu spojeva koji čine osnovu proteina i DNK.
"Mikroelektrična pražnjenja između suprotno nabijenih mikrokapljica vode stvaraju sve organske molekule koje smo prethodno promatrali u eksperimentu Miller-Urey", kaže stariji autor i hemičar Richard Zare.
"Predlažemo da je ovo novi mehanizam za prebiotičku sintezu molekula koje čine građevne blokove života."
Godine 1952. američki hemičar Stanley Miller proveo je niz danas poznatih eksperimenata pod nadzorom nobelovca Harolda Ureya.
Provodeći mješavinu zagrijane vode i jednostavnih plinova kao što su metan i amonijak kroz laboratorijske aparate, Miller je pokazao da je moguće stvoriti različite aminokiseline primjenom iskre elektriciteta.
Iako se o važnosti rezultata eksperimenta za drevne uvjete na Zemlji žestoko raspravljalo, studija Miller-Urey bila je prekretnica u potrazi za opisom kako se jednostavni elementi koji uključuju ugljik, vodik i dušik mogu spojiti na složene načine bez vodstva postojećih oblika života.
Munje bi mogle osigurati energiju potrebnu za ove hemijske reakcije, ali okeani našeg planeta su ogromni i duboki. Da bi ih pretvorili u juhu od organskih kiselina koja vrvi od potencijala, nebo bi trebalo eonima pucketati od električne aktivnosti.
Inspirirani nedavnim eksperimentima koji su otkrili da napon između mikrokapljica vode može fiksirati dušik u dušikove okside, Zare i njegovi kolege proveli su vlastite kako bi otkrili pravu snagu unutar oblaka pare.
Njihovo brzo snimanje zvučno levitiranih kapljica vode otkrilo je emisiju fotona kad god elektroni skaču između masa različitih veličina i naboja. Istraživači su ovaj učinak nazvali mikromunja.
Koliko god ti bljeskovi bili sićušni, upućivali su na impresivnu količinu energije koncentriranu u malom prostoru.
Raspršujući maglu u plinsku smjesu dušika, metana, amonijaka i ugljičnog dioksida, istraživači su promatrali stvaranje većih molekula koje uključuju nukleinske kiseline uracil, aminokiselinu glicin i cijanovodik – prethodnik juhe drugih organskih građevnih blokova.
Ovo ne isključuje mnoštvo drugih mogućih puteva za nastanak hemijskih prekursora života, bilo od munje, udara meteorita ili dostavljenih na leđima kometa.
Ako ništa drugo, to bi moglo ukazivati na neizbježnost biohemije u cijelom svemiru. Gdje god se voda u pravim plinovima umuti u maglu, mogli bismo očekivati da život ima priliku skupiti se.
"Na ranoj Zemlji, vodeni sprejevi su bili posvuda - u pukotine ili na stijene, i mogli su se akumulirati i izazvati ovu hemijsku reakciju", kaže Zare.
"Mislim da ovo prevladava mnoge probleme koje ljudi imaju s Miller-Ureyevom hipotezom."
