Neobičan izvor drevne ljudske DNK mogao bi da pomogne naučnicima da otkriju detalje života naših predaka i odgovore na dugogodišnja pitanja.
Naučnici koji proučavaju mumificirane ostatke iz Južne Amerike koji datiraju prije 1.500-2.000 godina kažu da su povratili drevnu ljudsku DNK iz ljepljivog sloja koji su proizvele vaške kako bi svoja jaja pričvrstile za kosu.
Dok su brojne grupe razmatrale potencijal parazita da pomognu u istraživanju naše prošlosti, istraživači kažu da je ovo otkriće prvo koje ukazuje da je ljepak gnjida izvor drevne ljudske DNK.
Saznanje je dragocjeno, s obzirom na poteškoće koje su tipično vezane za ekstrakciju DNK i oštećeno stanje u kojem se često nalazi.
"Genetski karakterišući ljudskog domaćina dok koristimo samo šaku gnjida, sprečavamo destruktivno uzorkovanje kostiju i zuba koji propadaju ili uništavaju jedinstvene drevne primjerke. Ovo također sprječava sukobe sa domorodačkim srodnim ljudima jer mumije ili skelet ostaju netaknuti, dovoljno je samo nekoliko dlaka koje sadrže gnjide", rekla je dr Alehandra Peroti sa Univerziteta Riding, koja je vodila istraživanje.
Štaviše, tim je otkrio da ljepak gnjida daje isti udio ljudske DNK kao što je pronađen u zubu, i dvostruko veći od onog koji je otkriven u tvrdoj kosti lobanje.
"Druga stvar koju takođe nalazimo je da unutar cementa, unutar tog ljepka gnjida, izgleda da je DNK očuvana ili zaštićena bolje od hemijskih oštećenja, u poređenju sa DNK pronađenom u zubu ili kosti", rekao je dr Michael Pedersen, sa Univerziteta u Kopenhagenu, još jedan autor istraživanja.
Studija, objavljena u časopisu "Molecular Biology and Evolution", otkriva kako je tim istraživača iz Velike Britanije, Danske i Argentine analizirao ostatke osam južnoameričkih mumija kao dokaz koncepta za pomenuti pristup.
Tim je uspio da izvuče ne samo drevnu ljudsku nuklearnu DNK, već i mitohondrijsku DNK samih vaški iz cementa gnjida dvije mumije, pri čemu je analiza obje otkrila istu priču: mumificirane osobe su bile dio populacije koja je migrirala iz sjeverozapadne Amazonije do Anda centralne i zapadne Argentine prije 2.000 godina ili ranije.
Ovo je potvrdilo prethodne teorije zasnovane na dokazima sa arheoloških nalazišta.
