Izvještaj Kraljevskog instituta za ujedinjene službe (RUSI) sa sjedištem u Velikoj Britaniji otkrilo je fascinantne nove detalje o ruskoj artiljerijskoj taktici koje su u intervjuima s ukrajinskim vojnicima prikupili vojni analitičari Jack Watling i Nick Reynolds.
Članak objavljen na portalu 19fortyfive donosi neke od ključnih saznanja o ruskom topničkom načinu ratovanja, prenosi Jutarnji.
Nije tajna da su se nakon katastrofalnih ranih napada u februaru i martu, Rusi u aprilu okrenuli iscrpljujućem artiljerijskom ratovanju u istočnoj Ukrajini, kada su ukrajinske jedinice zasuli hiljadama granata.
Watling primjećuje: ‘Osrednja izvedba ruskih kopnenih snaga kompenzirana je masovnom topničkom vatrom kako bi se olakšalo sporo i metodično napredovanje. Kontinuirano granatiranje postepeno je raselilo lokalno stanovništvo i sravnilo sa zemljom naselja i infrastrukturu prisiljavajući ukrajinsku vojsku da napusti opustošen teritorij.‘
Masovna granatiranja postupno su krajem juna protjerala ukrajinske trupe iz simbolički važnih gradova Severodonjecka i Lišičanska, a ukrajinske snage nisu bile u mogućnosti organizirati učinkovit protunapad. Što je još zloslutnije, Watling procjenjuje da bi gubici ukrajinske strane sada mogli biti blizu onima ruske strane.
Važno je naglasiti da su ukrajinske jedinice uspjele izbjeći okruženje i uništenje - što je bio dio prvobitnih ciljeva Moskve u Donbasu - tako što su se pravodobno povukle, dok su istovremeno uspjele osvojiti položaje oko Hersona u južnoj Ukrajini.
Rusko topništvo ima tri puta veću vatrenu moć
Rusija zapravo nema veliku kvantitativnu prednost u borbenim trupama u usporedbi s Ukrajinom (jer nije u potpunosti mobilizirana), ali ima puno više topništva i stvara puno više artiljerijske vatre.
Prema izvješću, ruske haubice u prosjeku troše 20.000 granata dnevno, u usporedbi sa 6.000 koje ispaljuje Ukrajina. Još je lošiji omjer u raketnom topništvu i balističkim projektilima. A Ukrajina je u riziku da potroši svoje zalihe sovjetskih standardnih granata od 152 milimetara čak i brže nego Rusija.
Rusko topništvo je ostalo više centralizirano nego što se očekivalo.
Naime, smatralo se da je ruska vojska decentralizirala velik dio topništva i rasporedilo ga u svoje osnovne taktičke jedinice, tenkovske ili pješačke bataljunske taktičke skupine (BTG), za koje se mislilo da imaju integriran snažan dodatak od 1-3 topničke baterije koje su kadre vrlo brzo reagirati.
No, prema studiji, BTG-ovi u praksi često imaju tek skroman broj minobacača i starijih haubica. Umjesto toga, zapovjedni ešaloni brigada i divizija ljubomorno zadržavaju kontrolu nad modernijim topničkim sredstvima u centraliziranim ‘topničkim taktičkim skupinama‘.
Nadalje, topništvo u BTG-ovima komunicira na šokantno loš i zastario način, pa jedinice potvrđuju vatrene napade putem nešifriranih civilnih mobitela, što rezultira strahovitim ‘lancem ubijanja‘.
Prema izvještaju, rezultat je sljedeći: ‘Rusko topništvo djeluje uglavnom neovisno od svojih manevarskih elemenata (tenkova i pješaštva), umjesto uz njihovu blisku podršku, zbog čega vatrene misije prilično kasne.‘
Rusko topništvo postaje puno učinkovitije kada se poveže s bespilotnim letjelicama.
Prije 2022. smatralo se da je ruska vojska razvila ‘kompleks za izviđanje i paljbu‘ u zapadnom stilu gdje su bespilotne letjelice (posebno Orlan-10) mogle izvesti precizne i pravovremene napade, potpomognute digitalnim upravljanjem.
To se nije moglo vidjeti u ranim danima rata zbog užurbanih ratnih priprema, ali od tada je postalo jasno da Rusija ponekad može primijeniti ovu doktrinu i izvesti smrtonosne precizne napade - samo što to, jednostavno, nije široko rasprostranjena sposobnost, zbog nedostatka adekvatno obučenog osoblja i hardvera, posebice komunikacijskih sustava i bespilotnih letjelica.
Na primjer, kad ga podupiru dronovi, rusko topništvo može prilagoditi paljbu u stvarnom vremenu kako bi pogodilo pokretne mete. Oni koji nadziru dronove također omogućuju raspoređivanje malih podjedinica od samo jednog ili dva minobacača kojima provode učinkovite udare, umjesto punih baterija od šest topova.
No, nedostatak stručnog osoblja i opreme (osobito većih bespilotnih letjelica Orlan-30, koje imaju lasersko ciljanje) rezultirao je time da ruske jedinice troše zalihe laserski navođenih Krasnopol projektila u nenavođenim napadima.
Rusija koristi različite vrste topništva za različite namjene
Prema Watlingu, haubice koristi za napade na diskretne ciljane mete, a sisteme višecijevnih raketnih bacača za sprječavanje kretanja ukrajinskih snaga jer postavlja tzv. ‘zastore uništenja‘ između njih i njihovog željenog cilja.
Protubaterijski napadi usmjereni na ukrajinsko topništvo, kao i operatere ukrajinskih bespilotnih letjelica, zadatak su balističkih projektila Tochka-U i ruskih topova najvećeg dometa kontroliranih na razini divizije: haubica 2A65 Msta i 2A36 Giatsint, njihovih 2S19 i 2S5 samohodnih varijanti te samohodnih haubica 2S7M Malka od 203 milimetra.
Evo kako je raspoređeno rusko topništvo…
Ukrajinski izvori tvrde da ruske topničke jedinice iza prve crte obično raspoređuju otprilike jednu trećinu oružja maksimalnog dometa paljbe radi izolacije od neprijateljskih napada.
Watling piše da su ‘…minobacači uglavnom postavljeni 1,5 km iza prednje linije vlastitih trupa, topničke taktičke skupine podređene brigadama su još 8 km dalje, a topničke taktičke skupine naoružane sustavima većeg dometa su 10-15 km iza prvih linija.‘
Postrojbe haubica obično se raspoređuju u prostoru 100×300 metara, s 20-40 metara između topova. Jedinice raketnih bacača koriste linearnu formaciju, s do 150 metara razmaka između svakog kamiona na kojem su minobacači.
Izvještaj također opisuje ruske jedinice koje raspoređuju ‘lažne‘ topničke baterije uglavnom oštećenih/uništenih topova kako bi preusmjerile i apsorbirale ukrajinske udare.
Ruske protubaterijske akcije su spore, osim kada im pomažu bespilotne letjelice.
Protubaterijska artiljerija nastoji uništiti protivničku artiljeriju, koristeći radare i akustične senzore kako bi pratila granate do njihovih izvornih tačaka. Što se to brže postigne, to je vjerovatnije da će protubaterijska vatra zahvatiti napadačku bateriju prije nego što se ova uspije premjestiti.
Ali prema Watling i Reynoldsu, ruska protubaterijska artiljerija je spora te joj obično u prosjeku treba 30 minuta za izvođenje napada. To je više nego dovoljno vremena da čak i nesamohodno topništvo zapuca, pričvrsti se na kamione i pobjegne.
Ali kada su umreženi s bespilotnim letjelicama, ruski topovi mogu izvesti precizne protubaterijske udare u samo 3-5 minuta. Samo ukrajinski najmoderniji mobilni topnički sustavi isporučeni sa Zapada mogu zapucati i pobjeći dovoljno brzo da to izbjegnu. Rezultat toga je da ukrajinske topničke baterije redovito postavljaju prijenosne rakete protuzračne odbrane - po mogućnosti optički navođene rakete Starstreak/Marlet - za obaranje bespilotnih letjelica.
Watling primjećuje da je Rusija rasipno troši balističke projektile Tochka-U za protubaterijske udare, tako da su u jednom incidentu na jednu ukrajinsku samohodnu haubicu M109 Paladin ispaljene čak tri moćne ali neprecizne rakete što je rezultiralo tek manjim oštećenjima.
Ruska artiljerija ne koristi taktiku ‘pucaj i bježi‘. Dok se u izvještaju navodi da ukrajinske jedinice mogu ‘dosljedno izbjegavati‘ rusku protubaterijsku vatru (barem kada dronovi nisu u blizini), ruske topničke posade uglavnom se nisu micale nakon pucanja. Odlazile su se tek nakon što su bile napadnute, što je tzv. taktika ‘izdrži napad i tek onda bježi‘.
Ukrajinski izvori također tvrde da ruske posade haubica, kada se nađu pod granatiranom paljbom, obično ostavljaju svoje oružje u potrazi za zaklonom - čak i kada je postavljeno na vozila.
Opskrba streljivom je Ahilova peta Rusije
Prema zapadnim standardima, načinu na koji Rusi koriste topništvo možda nedostaje finoće, ali ono je uvijek imalo dominantnu ulogu u zauzimanju ključnih ciljeva i nanošenju nepodnošljivih gubitaka. Kako se uhvatiti u koštac s tako izuzetno destruktivnim, iako nespretnim, napadima?
Watling tvrdi da je ključ ‘izgladnjivanje zvijeri‘, tj. ‘…logistički teret koji predstavlja transport i skladištenje goleme količine granata koji Rusiji omogućuje da nastavi s vatrom.‘
To je zato što ruske kopnene snage ovise o željezničkoj logistici za opskrbu snaga, a u usporedbi sa zapadnim vojskama, nedostaju im odgovarajući kamioni i moderna oprema za dizanje tereta na paletama.
Watling piše: ‘…odlagališta streljiva na razini divizije i brigade su velika, različita, teško ih je prikriti ili obraniti, i treba puno vremena da ih se premjesti. S obzirom na razlike u oružju i nedostatak ruske precizne vatre, najbrži način da se izjednače uvjeti borbe je omogućiti Ukrajini da udari na logistiku ruskog topništva.‘
Iako izvješće tvrdi da Ukrajina nije uspjela sistemski iskoristiti ovu slabost, to se nedvojbeno promijenilo, s obzirom na zadivljujući niz preciznih napada na ruska skladišta streljiva duboko iza bojišnice u srpnju.
To je omogućeno upotrebom raketno-topničkih sustava HIMARS i M270 isporučenih sa Zapada, koji mogu precizno napasti ciljeve udaljene gotovo 70 km pomoću GPS-navođenih raketa.
Takvi udari mogli bi spriječiti ruski topnički rat, ali samo ako Ukrajina dovoljno brzo dobije dovoljno HIMARS/M270 i zapadnih haubica dugog dometa i ako države NATO-a adekvatno povećaju proizvodnju granata od 155 milimetara kako bi održale isporuke Ukrajini. Watling se također zalaže da Zapad racionalizira broj različitih vrsta topničkog naoružanja koje isporučuje Ukrajini kako bi se pojednostavila ‘logistička noćna mora‘ za ukrajinsku vojsku, ali čini se malo vjerovatnim da će se to dogoditi s obzirom na prirodu zapadne pomoći Ukrajini.
