Žene su po prvi put mogle biti pristojno plaćene za svoj rad i imati kontrolu nad novcem koji zarade. Odrasli, i žene i muškarci, učili su da čitaju. Siromašne radničke porodice mogle su priuštiti odlazak ljekaru, i da šalju u školu i dječake i djevojčice.
Nakon što je Bidenova administracija povukla sve svoje trupe iz Afganistana, američki pro-socijalistički list People's World podsjeća da najduži američki rat ima korijene koji sežu dalje od terorističkih napada 11. septembra, sve do Hladnog rata i antikomunizma.
Od užasnih događaja 11. septembra, u Americi se mnogo govori o očajnoj situaciji u kojoj se nalaze Afganistanci koji su sada pod čizmom teokratskih, diktatorskih Talibana i o ulozi Sjeverne alijanse i drugih protivnika Talibana na koje Vašington računa u svojim planovima za ovu regiju.
Govori se, većinom netačno, o ulozi Sovjetskog Saveza u Afganistanu tokom perioda od 1978. do 1989. godine. Govori se i o ulozi SAD-a u jačanju mudžahedinskih snaga, uključujući Talibane, ali se ta uloga većinom umanjuje, piše ovaj list.
Ali skoro niko ne govori o naporima Afganistanaca tokom kasnih 1970-ih i ’80-ih da se oslobode nasljeđa vječito zaraćenih plemena i feudalnih teritorija i da počnu graditi modernu demokratsku državu. Ili o ulozi Sovjetskog Saveza mnogo prije 1978. godine.
Nešto pozadinskih informacija pomaže da se osvijetli trenutna kriza. Afganistan je bio geopolitička nagrada za gradioce carstva u 19. vijeku, oko čega su se otimali carska Rusija i Britansko Carstvo. Na kraju je Britanija nametnula poluzavisnost ovoj regiji.
Kada je Amanullah Khan došao na vlast 1921. godine — o njemu se ponekad govori kao o afganistanskom Kemalu Ataturku— on se zalagao za suverenitet države i otvaranje ka modernom svijetu. U sklopu tih napora, on se obratio revolucionarnoj vladi u Moskvi, koja je odgovorila priznavanjem nezavisnosti Afganistana i sklapanjem prve afganistansko-sovjetske povelje o prijateljstvu.
Od 1921. do 1929. godine — kada su reakcionarni elementi, potpomognuti Britancima, prisilili Amanullaha da abdicira— Sovjeti su pomogli da se pokrenu ekonomski infrastrukturni projekti, kao što su elektrane, vodosnabdijevanje, saobraćaj i komunikacije. Hiljade afganistanskih studenata pohađalo je sovjetske tehničke škole i univerzitete.
Nakon prisilnog silaska Amanullaha sa vlasti, projekti su se ugasili, ali odnos između Sovjeta i Afganistanaca će se kasnije obnoviti.
Centar za nauku i kulturu izgrađen je u Kabulu kao poklon od naroda Sovjetskog Saveza. Kada su mudžahedinske snage podržane od strane SAD-a preuzele vlast, ova ustanova je uništena. Moderne stambene zgrade izgrađene su u Kabulu 1980-ih uz sovjetsku pomoć.
Tokom 1960-ih godina ponovo su pokrenuti zajednički afganistansko-sovjetski projekti, uključujući Politehnički institut u Kabulu – vodeći obrazovni resurs za inženjere, geologe i druge stručnjake u zemlji. Ovo su samo neki od primjera pomoći koju je Sovjetski Savez pružao Afganistanu.
Afganistan nije bio imun na politička i društvena previranja koja su obilježila zemlje u razvoju u prošlom vijeku. Od 1920-ih naovamo, mnoge progresivne struje ugledale su se na iskustvo SSSR-a, gdje se formiralo novo pravednije društvo na teritoriji bivšeg ruskog carstva.
Afganistan nije bio izuzetak. Do sredine 60-ih, nacional-demokratske revolucionarne struje su se ujedinile i oformile Narodnu demokratsku stranku (People’s Democratic Party - PDP).
U 1973. godini, lokalne buržoaske snage, potpomognute nekim elementima PDP-a, skinule su sa vlasti Mohammad Zahir Shah— koji je vladao 40 godina, a kojeg sada, sa 86 godina, desno krilo američkih republikanaca promoviše kao ličnost oko koje se Afganistanci mogu ujediniti.
Kada je PDP preuzeo vlast 1978. godine, počeli su da rade na pravednijoj raspodjeli ekonomskih i društvenih resursa. Jedan od njihovih ciljeva bio je kontinuirana emancipacija žena i djevojčica iz vijekovnih plemenskih okova (ovaj proces započeo je za vrijeme vladavine Zahir Shah), jednaka prava za manjiske nacionalnosti, uključujući i najpotlačeniju skupinu u zemlji, Hazare, i da obični ljudi imaju veći pristup obrazovanju, zdravstvenoj njezi, pristojnoj stambenoj i sanitarnoj infrastrukturi.
"Tokom dvije posjete 1980-81. godine, vidjela sam početak napretka: žene su zajedno radile u zadrugama za izradu rukotvorina, gdje su po prvi put mogle biti pristojno plaćene za svoj rad i imati kontrolu nad novcem koji zarade. Odrasli, i žene i muškarci, učili su da čitaju. Žene su radile kao stručnjaci i držale su vodeće pozicije u vladi, uključujući Ministarstvo obrazovanja. Siromašne radničke porodice mogle su priuštiti odlazak ljekaru, i da šalju djecu – i dječake i djevojčice – u školu. Otpis dugova seljacima i početak zemljišne reforme. Začeci zemljoradničkih zadruga. Kontrola cijena i smanjenje cijena osnovnim prehrambenim proizvodima. Pomoć nomadima koji su željeli da se stalno nastane. Vidjela sam i tragične rezultate napada mudžahedina, istih onih grupa koje sada čine Sjevernu alijansu – u to vrijeme napadi su naročito bili usmjereni na škole i nastavnike u ruralnim područjima", pisala je svojevremeno dopisnica lista People’s World Marilyn Bechtel.
Nakon 1978. godine takođe je bila prisutna sovjetska pomoć ekonomskim i socijalnim projektima na mnogo većem nivou, sa novom poveljom o afganistansko-sovjetskom prijateljstvu i nizom novih projekata, uključujući infrastrukturne, traganje za resursima, rudarstvo, zdravstvene usluge, obrazovanje, i ogledni projekti u poljoprivredi.
Poslije decembra 1978. godine počelo je uvođenje sovjetskih trupa, na zahtjev PDP-ove vlade koju su sve više napadale raseljene feudalne i plemenske ratne vođe kojima su pomagali i SAD i Pakistan.
Nakon povlačenja sovjetskih trupa 1989. godine, PDP- ova vlada je nastavila da funkcioniše, iako sve otežanije, tokom gotovo tri godine.
Negdje pod ruševinama današnjeg uništenog Afganistana, nalazi se sjeme koje čak i u najtežim vremenima ostaje u srcima ljudi koji znaju da postoji bolja budućnost za čovječanstvo, zaključuje list People's World.
