Godinu koja broji svoje posljednje sate, vjerovatno nećemo pamtiti baš po ekonomskom prosperitetu, napretku u evropskim integracijama, političkoj harmoniji.
Lakše je ovu godinu opisati kao Danteov deveti krug pakla kroz koji prolazi ne samo država i njene institucije, nego i sluđeni narod isprepadan novim pričama o ratu, beznađu, nabavljanju pušaka…
Jasno je da je ovo godina koja je bila u znaku političkog divljaštva i ludila Milorada Dodika, ali i po život opasnoj nesposobnosti, inertnosti i bezidejnosti vladajućih tzv. probosanskih stranaka. Treće, ali ne i manje važno, što je ovu godinu obilježio jeste međunarodni faktor odnosno potpuni fijasko stranaca.
No, krenimo redom.
Nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo zakon koji zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici i veličanje ratnih zločinaca, Dodik je dobio nervni slom i krenuo i rušenje države.
Naravno, za to je koristio sve poluge koje može, a prije svega one koje su mu omogućile stranke u državnoj koaliciji - SDA i DF.
Dodik sa svojom SNSD-om blokira rad državnih institucija i dok da držai 'na aparatima za preživljavanja', piše nove zakone koji će ih dokrajčiti.
Tako je Vlada RS pripremila, a NSRS usvojila novi zakon o lijekovima koji podrazumjeva formiranje nove agencije za lijekove koja bi radila u RS, a čime se državana defacto obesmišljava.
Pripremaju se i zakoni o UIO RS, ukidanju Suda BiH i Tužilaštva BiH u RS, kao i OSA-e, te Oružanih snaga.
Sve to ide svojim tokom.
Probosanske snage, koje su (mora se napomenuti) idalje u koaliciji sa SNSD-om, za to vrijeme ne rade ništa.
Uhljebarska i galamdžijska osovina SDA-DF za cijelo ovo vrijeme nije shvatila šta se zaista dešava, pa su radili ono što najbolje znaju - gledali i pozivali strance da reagiraju.
Bilo kakav smislen politički odgovor je izostao, nije bilo nikakve kontra-akacije na državni udar Milorada Dodika, nije bilo ni pokušaja osujećivanja svega što radi, presjecanja finansiranja s državnog nivoa, ukidanje koalicije, raspuštanja Vijeća ministara (nikakav rad nije ništa gori od trenutnog nerada)…
Kada su vidjeli da je vrag odnio šalu, shvatili su da je lobiranje ipak korisno, pa su se (30 godina nakon) sjetili da krenu s tim. S druge strane, jedino što dobro rade jeste prepadanje naroda ratom.
Tako se posljednih dana ponovo iz usta Željka Komšića čuje poziv na korištenje sile, u čemu ga podržava i (fikus) Šefik Džaferović.
Koliko su Izetbegović i Komšić pogubljeni, toliko su i stranci. Oni koji bi trebali biti garant Dejtonskog sporazuma potpuno su zbunjeni, isprepadani i bezidejni.
U besmislenoj ofanzivi za ispunjenje želja Draganu Čoviću (izmjene Izbornog zakona) poptuno su se pogubili i udarili od zid toliko jako da su se vratili kućama i privremeno odustali od svega.
Sa druge strane, odgovor na Dodikovo divljaštvo još uvijek se ne vidi niti se nazire, niti iko ima ideju kako bi on mogao izgledati.
I sa cijelim ovim političkim rusvajem, ulazimo u novu 2022. godinu. Od nje možemo očekivati samo gore, jer ide predizborna kampanja. Nadati se samo možemo da ćemo doći pameti i glasati kontra ovih političkih ubleha.
