"Ulaskom u finale reprezentacija Bosne i Hercegovine je ponovo obezbijedila povratak u A-diviziju, među deset najboljih reprezentacija Evrope, nakon što je iz iste izbačena zbog nedostatka finansijskih sredstava za odlazak na takmičenje u elitnom rangu".
Ovako je glasila agencijska vijest o reprezentaciji BiH u košarci u kolicima koja je sinoć na terenu ponovo nadokadila ono što je izgubila van njega.
Skromna sredstva
I zaista jeste sramotno to što se desilo, što se momcima koji su uložili enormnu količinu truda i napora tako uskrajuće sportski san, pogotovo što se vjerovatno radi o skromnim finansijskim sredstvima.
No, njih očito nema, ili nema volje da ih bude...
I kako onda da očekujemo na još većoj sceni budemo konkurentni sa ostatkom svijeta kad ni za najskromnije potrebe nema novca ili, ponovimo, nema želja da ga bude?
Da li smo zaslužili medalju na Olimpijskim igrama (a nemamo nijednu od samostalnosti) kad naš olimpijski komitet ima takav status (nikakav) da mora moljakati državu za svaku marku kako bi pokušao adekvatno podržati naše sportiste u pripremama za nastup u svjetskoj eliti.
Čekaju alarm
I kad je tako, kako možemo očekivati bilo šta drugo osim zaista poražavajuće brojke od samo pet sportista, koliko smo ih imali na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu?
Međutim to nije sramota naših sportista, nego države koja je pustila da Lana Pudar, Larisa Cerić, Mesud Pezer i još mnogi, po principu "sam svoj majstor", prvo sami sebi prokrče put.
Tek tada, upali se alarm i domaće vlasti i političari se "sjete" da bi mogli baciti kakvu crkavicu u sporu, tek toliko da smire pritisak javnosti, ali i sakupe dodatne političke poene slikanjem s našim zvijezdama...
