Dok su predsjednici i vlade mnogih zemalja zaokupljeni pronalaženjem mogućnosti za postizanje mira na ukrajinskom ratištu i traženjem odgovora na promjene u globalnim odnosima koje se odvijaju i nagovještavaju nakon predsjedničkih izbora u SAD-u, vlast u Srbiji potiče tenzije u društvu, targetira unutrašnje neprijatelje i osniva “Pokret za narod i državu” koji će braniti nacionalne interese(?), piše penzionisani general Petar Radojčić u tekstu za portal Nova.rs.
Istovremeno, remeti stabilnost Zapadnog Balkana zagovaranjem stvaranja “srpskog svijeta”, podržavanjem secesionističke politike predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta – Republike Srpske Milorada Dodika i usložnjavanjem odnosa s Republikom Hrvatskom.
Srbija nije uređena država
U uređenim državama (što Srbija, nažalost, nije), u kriznim okolnostima i odsudnim trenucima, institucije poduzimaju mjere u pravcu objedinjavanja građana i podizanja kapaciteta radi sprječavanja nadolazeće opasnosti ili odbrane od vanjskih neprijatelja (moguće, potpomognute domaćim izdajnicima). No, kod nas nije uobičajena situacija.
Institucije, pod rukovodstvom predsjednika države Aleksandra Vučića, razrađuju i provode (po supozicijama – pretpostavkama) plan odbrane države od “domaćih neprijatelja” koji, uz podršku stranih izdajnika(?), već četiri mjeseca “teroriziraju” građane koji “žele raditi i učiti”.
Za ozbiljnu društveno-političku krizu zaslužan je nedemokratski karakter režima.
Naime, Srbija je, voljom državnog rukovodstva, raspolućena, zaglavljena i suočena s izazovima mnogo duže od četiri mjeseca. Situacija u državi i društvu pogoršava se iz godine u godinu, iz dana u dan i rezultira sve većim i dubljim društvenim raskolom u režiji funkcionera koji bi, prema Ustavu (koji ignorira), trebao izražavati državno jedinstvo i biti predsjednik svih građana. Nakon dolaska neoradikala (SNS) na vlast, s “recikliranim” kadrovima socijalista, demokrata, liberala i drugih “satelita”, počinje bezobzirna trgovina utjecajem; zloupotreba službenih položaja; rasipničko gospodarenje resursima; ukorjenjivanje kvazipatriotizma, ekstremnog i agresivnog nacionalizma; stvaranje atmosfere netolerancije prema neistomišljenicima i drugim zlima, ali i temeljno razaranje političke i socijalne zajednice Srbije.
Zbog autokratske tendencije aktualnog režima, ne može se predvidjeti gdje će zemlja biti sutra, a kamoli u narednih pet do deset ili više godina. Aleksandar Vučić je obesmislio demokraciju, uspostavivši sistem u kojem su državne institucije paralizirane, režimski mediji i nezavisni novinari pod pritiskom, opozicione stranke fragmentirane i (većinski) diskreditirane, a građani podijeljeni (mnogi i poniženi). U takvim okolnostima, uz toleranciju Zapada, podršku Istoka i “blagoslov” Srpske pravoslavne crkve, stvoren je povoljan ambijent za selektivnu primjenu Ustava i zakona, sistemsku korupciju, organizirani kriminal, “reformu” sigurnosnih službi po mjeri vlastitih potreba, zanemarivanje struke, targetiranje “unutrašnjih neprijatelja”, izostanak krivične odgovornosti i (u zamjenu za Kosovo) očuvanje vlasti.
Napetosti rastu
Sve izraženije napetosti između vlasti i njenih oponenata, kao i dijela građana, kulminirale su nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, s tragičnim posljedicama. Nakon pokušaja državnih dužnosnika i institucija da “kontroliraju štetu”, postalo je očito da je vrijeme da se nešto poduzme, jer bezobzirno, nemoralno i osiono ponašanje nadležnih i političko nasilje prijete da eskaliraju u otvorenu diktaturu.
Višegodišnje manipulacije propagandne mašinerije o utjecaju hibridnih prijetnji na nacionalnu sigurnost Srbije, s početkom masovnih (mirnih) studentskih protesta, prihvaćenih od velikog broja građana, zamijenile su svakodnevne “procjene” rizika od nereda i nemira koji nagovještavaju “obojenu revoluciju”. Očekivano, vladajući režim je mobilizaciju “boljševičkih plenumaša”, “stranih plaćenika”, “autonomaša” i ostalih kvislinga, potpomognutu “grupama za pritisak” i obavještajnim službama zapadnih centara moći, okvalificirao kao pokušaj nedemokratske smjene vlasti i to u trenutku kada je Srbija “pritisnuta” (?) sa svih strana. Nisu izostale razne podmetanja, teorije zavjere, optužbe i najave posljedica koje su, uslijed pokušaja destabilizacije države, nastupile i koje mogu nastupiti. Naravno, prešućuju se uzroci, sve masovnijeg, narodnog bunta.
Nakon brojnih prijetnji prosvjetarima i fizičkih napada na studente, a naročito 15. marta, na dan velikog protesta u Beogradu, došlo se do spoznaje da vlast više ne vodi (samo) psihološko-propagandni rat protiv “manjinskog” dijela građana ove zemlje. Postalo je očigledno da je spremna na sukob i represivne mjere kako bi “vratila Srbiju poštenom narodu”. Podstrekač institucionalnog i vaninstitucionalnog verbalnog, pravnog i fizičkog nasilja, koje treba izazvati osjećaj straha, nesigurnosti, pasivnosti, pa i nemoći opozicione javnosti, nije nitko drugi do predsjednik države i svih Srba(?) Aleksandar Vučić.
Čovjek koji ima potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života, da bi oblikovao percepciju i ponašanje onih koji se suprotstavljaju neznanju, primitivizmu, manipulacijama, erodiranju demokracije, “prljavim poslovima” i bezakonju, koristi raspoložive (uzurpirane) resurse i poluge moći, ali i nedozvoljena sredstva.
Frustrirani predsjednik, ispunjen mržnjom prema slobodnomislećim građanima, očito se uživio u ulogu “vrhovnog komandanta”. Kršeći Ustav i zakone, više ne komandira samo Vojskom Srbije, već i policijskim i parapolicijskim formacijama. Nespreman za mirno okončanje krize, stvara napetost i traži povod za (formalno) proglašenje vanrednog stanja, premda je ono (neformalno) na privremeno zauzetoj teritoriji dijela glavnog grada – u Pionirskom parku, tik ispred njegovog sjedišta. Pionirski park, koji čini cjelinu s kulturno-historijskim vrijednostima cijelog okruženja, danima je bio zabranjena zona za građane, ali ne i okupljene “studente koji žele učiti” i maskirane lojaliste, spremne na provociranje i angažiranje pod zaštitom policije, tj. države.
S obzirom da se za sve pita i o svemu odlučuje, na njemu je odgovornost što se Srbija nalazi u riziku od nasilnih sukoba njegovih podanika i boraca za institucionalno uređenje i povratak sistema vrijednosti.
