Predsjednički kandidati u Hrvatskoj, od notornog Zorana Milanovića, do nekakvog Bulja, posljednjih se dana utrkuju ko će glasnije i jače udariti po „sarajevskim unitaristima“ koji, navodno, opet tlače i majoriziraju hrvatski narod u BiH.
Povod je nedavno usvajanje Zakona o Južnoj interkonekciji u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Tim se Zakonom uređuje plinsko povezivanje BiH sa Hrvatskom, a sam projekat je i ambasador SAD u BiH, Majkl Marfi, označio kao američki nacionalni interes.
Kazna i nagrada
Suština je da izgradnjom tog plinovoda BiH dobija još jedan pravac kojim bi se snabdijevala ovim strateškim energentom, čime bi se potpuno neutralizirao ucjenjivački kapacitet i maligni utjecaj na BiH koji, preko trenutno jedinog plinovoda koji u BiH dolazi iz pravca Srbije, ima Rusija, odnosno njeni pijuni iz RS, poput Milorada Dodika.
Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, smatra da je glasanje u Parlamentu FBiH loša poruka za Hrvate. Koliko je poznato, on traži da se formira posebna kompanija koja će upravljati Južnom interkonekcijom i čije će sjedište biti u Mostaru.
Ambasador Marfi, s druge strane, smatra da je u pitanju Čovićev lični finansijski interes, da on želi kontrolirati tu novu kompaniju kako bi nagrađivao poslušne i kažnjavao neposlušne. Pritom podsjeća da je HDZ već jednom, prije tri godine, u Parlamentu FBiH glasao za isti Zakon.
Federalni zastupnici su velikom većinom glasova (uključujući i one iz manjih hrvatskih stranaka i HDZ-a) izglasali i zaključke na kojima je insistirala hrvatska strana, a kojima se zagovara reorganizacija BH Gasa i ulazak stručnjaka hrvatske nacionalnosti u njegove upravljačke strukture i menadžment.
Argumenti i žalopojke Čovića i predsjedničkih kandidata iz Hrvatske tako su izgubili i težinu i elementarnu logiku, ali oni ne odustaju. Ključna je teza da plinovod dolazi iz Hrvatske i prolazi kroz teritoriju koju većinski nastanjuju Hrvati u BiH, pa stoga Hrvati moraju finansijski i na svaki drugi način kontrolirati cijeli projekat.
Osim što ovakav pogled tukne na fašizam i diskriminaciju, on se sudara i sa zdravim ekonomskim razumom.
Naime, teritorija o kojoj govore „zaštitnici hrvatskog puka“ ne čini ni 10 posto Federacije BiH, a na njoj živi isto toliko, a vjerovatno i manje, stanovnika Federacije BiH.
S druge strane, potencijalni kupci plina koji bi dolazio iz Hrvatske smješteni su u Srednjobosanskom, Sarajevskom, Zeničkodobojskom, Tuzlanskom i Unskosankom kantonu. U njima živi 80 posto stanovništva Federacije BiH i tu je smješten najveći dio privrednih i industrijskih postrojenja.
Nakaradna analogija
Stoga je sasvim na mjestu i pitanje kome Čović, Milanović & Co. namjeravaju prodavati plin iz Hrvatske? Ako će to biti stanovnici i industrija u navedenim kantonima, onda i oni, odnosno njihovi politički predstavnici, recipročno trebaju biti dio upravljačkih struktura Južne interkonekcije.
Naprosto, onaj ko plaća račun, osim obaveza, ima i neka prava.
Ili će možda plin iz Hrvatske, prema nakaradnoj nacionalističkoj analogiji, ići samo do hrvatskih stanova, kuća i firmi u BiH. A tu se onda javlja problem ekonomske isplativosti i malog tržišta koje ne može opravdati gradnju projekta Južne interkonekcije onako kako je predviđeno usvojenim Zakonom i kako ga vide američke diplomate i administracija.
