Od početka oktobra širom naše zemlje traži se karta više za film bh. reditelja Pjera Žalice "Praznik rada". Prema zvaničnim podacima film "Praznik rada" je na prvom mjestu po broju gledalaca u bh. kinima. Pogledalo ga je skoro 10.000 gledalaca. U intervju za Raport reditelj Pjer Žalica kazao nam je kakvi su utisci publike te koji su glavni motivi ovog filma.
"Ono što je paradoksalno je da mi, osim nekoliko prvih godina nakon rata i nismo nikad dosegli pravi mir i slobodu. Stvarnost nam je limbo, protkan od stravične prošlosti i neizvjesne budućnosti. Da smo išta naučili iz rata to naprosto ne bismo dozvolili", kazao je ovo Žalica za Raport.
Žalica se osvrnuo i na trenutnu političku situaciju te koliko smo i da li smo naučili iz agresije na BiH. Kazao nam je i na kojim projektima planira raditi u budućnosti.
Zatvoriti poglavlje
Nakon svjetske premijere na Sarajevo Film Festivalu, film "Praznik rada" se može sada gledati i u kinima širom BiH. Kakvi su utisci gledatelja? Šta su Vam najviše govorili? Vjerujem da ste dobili mnoštvo komplimenata.
Nakon jako dugo vremena imao sam ponovo mogućnost prisustvovati na više kino projekcija filma u
redovnoj distribuciji. Bio sam vrlo uzbuđen, čak do granice nervoze. Imao sam gotovo jednak nemir i kad
pomislim da će proći dobro i loše. Naprosto sam se plašio direktnog susreta s kino publikom, za mene
najvažnijim parametrom uspjeha, ali i smisla bavljenja ovim poslom. Ja radim zbog potrebe da neke, po
mom mišljenju, bitne priče ispričam, podijelim, sa što većim brojem ljudi.
Ako moje priče ne zanimaju publiku, ako ih ne vole, ako ih ne uzbude, ne pokrenu na razmišljanje, ne razveseli ili rastuže, ja onda mislim da ono što radim nema smisla. Za sada su reakcije jako dobre, intenzivne, film komunicira snažnu, možda i pomalo uznemirujuću emociju s publikom. Publika na to reagira i mislim da je to najvažnije.
Jedne prilike ste kazali da je motiv filma propitivanje sopstvene uloge u izazovnim vremenima. Koliko Vam je bitan ovaj film?
Ovaj film je meni bitan po više osnova. On bi trebao zatvoriti poglavlje mog bavljenja utjecajem ratne prošlosti na život ljudi danas. Ne znam šta bih još o tome mogao reći. Ne isključujem da snimim pravi ratni film, smješten u devedesete, opkoljeno Sarajevo, brdo Žuč, Bihać, Goražde, Mostar, ali ne vjerujem da ću se vraćati temama koje dominiraju u "Gori Vatra", "Kod Amidže Idriza" i ovom filmu. 'Izleti' koje sam imao sa filmovima "Orkestar" i "Koncentriši se baba" su mi jako prijali, nastojat ću da se okrenem drugim stvarima. Iz tog razloga mi je ovaj projekat bitan, kao kraj nekog privatnog poglavlja.
Moj brat je poseban dio posebnog svijeta
Jedna od posebnosti ovog filma je svakako i pjesma o Bjelavama. Vaš brat Antonije Nino Žalica potpisuje ovu pjesmu. Film se dešava bukvalno na mjestu gdje ste se nekada igrali. Koliko je bilo posebno raditi s bratom na mjestu koje nosi toliko uspomena?
To je fantastično. Dirljivo i bolno, kao kada se sjetite ili sretnete staru ljubav. Podsjeća vas na lijepa vremena, ali i na ona koja su prošla. I to je bitna stvar po kojoj ću pamtiti ovaj film. Mislim da je taj neki privatni momenat jako bitan, jer postavlja autora u vrlo dinamičnu poziciju, koja je za svako, pa i za filmsko pripovijedanje jako bitna. Kako kaže Borhes: ništa ne djeluje uvjerljivije od uvjerenja samog kazivača. Mislim da mi je ta neka hibridna pozicija između stvarnih uspomena i fikcije smještene u poznat ambijent i ljude jako pomogla u radu na ovom filmu. Moj brat, Nino, je poseban dio tog posebnog svijeta koji smo kreirali u ovoj priči. Mislim da je fantastično taj osjećaj oživio u stihovima songa za film.
Čemu nas je rat naučio? Zapravo, postoje li stvari kojima nas je naučio?
Dok je trajao, imali smo osjećaj da učimo važne lekcije, ali čim je stao, kao da smo sve te lekcije zaboravili. Možda je to i dobro, jer tako okrutne životne lekcije bi nas možda učinile preopreznim, nesposobnim za život u miru i slobodi. Ono što je paradoksalno je da mi, osim nekoliko prvih godina nakon rata i nismo nikad dosegli pravi mir i slobodu. Stvarnost nam je limbo, protkan od stravične prošlosti i neizvjesne budućnosti. Da smo išta naučili iz rata to naprosto ne bismo dozvolili.
Uzeli bi stvari u svoje ruke, svojim hrabrim odlukama kreirali svoju današnjicu i njima određivali svoju budućnost. Nažalost, to se nije desilo. I dalje smo zarobljeni u ideološku i moralnu matricu rata iz devedesetih. Zbog toga ne možemo da se pomjerimo naprijed. Dakle, mi nismo naučili ništa, ali oni koji su kreirali rat su odlično naučili kako da ga i dalje zloupotrebljavaju kao osnovno sredstvo opstanka na vlasti i totalitarne kontrole nad svojim etničkim grupama. Katastrofa.
Nemamo taj luksuz da se zavaravamo
Spremate li neke nove projekte u budućnosti? Ukoliko da, možete li nam otkriti o čemu se radi?
Spremam TV seriju, o ženi koja se sveti sistemu koji joj je uništio porodicu. Na potpuno pogrešan i neočekivan način. Ima i jedna filmska priča, također 'ženska', koja me jako privlači, mislim da bi mogao biti divan film, hoću li ga ja režirati, još ne znam, ali snažno podržavam razvoj tog projekta. Dakle, da bit će bitno drugačije od zadnjeg filma.
Svaki vaš film je obilježio neki dio našeg života (građana). Postoji li neki Vaš film koji bi uvijek izdvojili?
Hvala Vam. To je veliki kompliment, ne znam da li je to istina, ali je vrlo lijep kompliment. Meni je teško izdvajati, i ne da to radim, ali ono što sam gotovo siguran je da bi ti gledaoci koje navodite, a koji su meni najvažnije sudije, vjerovatno izdvojili 'Amidžu'. Neka to bude moj odgovor, ne izdvajam ništa, ali mi je jako ugodno kada se izdvoji 'Amidža'.
Za kraj, jedne prilike ste kazali da je bolje živjeti s istinom nego sa lažima. Koliko u BiH su građani suočeni sa realnom i istinitom situacijom koju sada živimo? Zavaravamo li sami sebe ili nas političke struje pokušavaju zavarati?
Mi smo u potpunosti izloženi brutalnoj istini, ona bode oči i džigericu, ali kao da smo drogirani, mi ne želimo da je vidimo. Baš kao oni jadni ljudi u Černobilu koji su sa fascinacijom gledali u blještavo zelenkasto svjetlo koje je izbijalo iz razorenog nuklearnog reaktora i uživali u neobičnom prizoru koji im je oduzimao život. Nije lako prihvatiti istinu, nekada je možda i moguće i ugodno pomalo se zavaravati, ali u kompleksnim vremenima bježanje od istine je smrtonosno. Bojim se da smo mi u takvoj poziciji, da nemamo taj luksuz da možemo da se zavaravamo, možda Švajcarci, Novozelenđani ili Šveđani još i mogu, ali mi ne.
