"Moja supruga Jasna je divna glumica, uživanje je raditi sa njom, ali život sa njom ipak odvajam od toga. Siguran sam da bi Jasna bila u podjeli u svakom mom filmu i da nismo u braku", kazao je u razgovoru za Raport, Pjer Žalica, jedan d najpoznatijih bh. reditelja u BiH i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti.
Žalica, višestruko nagrađivani režiser, poznat je po brojnim igranim filmovima Gori vatra, Kod amidže Idriza, Koncentriši se, baba, te dokumentarcima Orkestar, Kraj doba neprijatnosti, Djeca kao i svaka druga, Godot Sarajevo…
U opširnom intervjuu za Raport govorio je o novom filmu, utjecaju pandemije ali i bh. kinematografiji i vremenu u kojem živimo.
Obožavam raditi sa glumcima
Vaš film "Koncentriši se, baba" otvorio je 26. izdanje Sarajevo Film Festivala, i izazvao je veliki broj pozitivnih reakcija. Jeste li očekivali ovoliko pozitivnih komentara? Kako gledata sada na film nakon što je prošao određeni period?
Sa nostalgijom. Iako je prošlo malo vremena da bi se razvila takva emocija, vrijeme je bilo toliko dinamično i dramatično, gotovo kao ratno, da mi se čini da sam "Babu" radio prije deset godina. Žao mi je što su okolnosti bile kakve su bile, što još nismo znali živjeti sa ovim virusom, pa da možemo imati koliko-toliko normalnu premijeru i distribuciju. Sada vidimo da se bez festival mogao održati u mnogo otvorenijem obliku nego što je to bilo, ali naprosto nismo znali. Žao mi je, ali nema veze. Imam divne uspomene na rad na tom filmu, divnu saradnju sa svim autorima i producentima i danas me jako obraduje kada vidim da se prikazuje na raznim platformama. Bilo mi je vrlo zabavno prije nekoliko dana ga vidjeti na turskom jeziku u programu TRT. Volim taj film i sve što se veže uz njega, koliko god neke stvari bile neugodne.
U ovom, kao i u prethodna dva filma, glumi i Vaša supruga Jasna. Jednom prilikom ste kazali da je sa Vašom suprugom zadovoljstvo raditi. Koliko znači tim situacijama imati podršku, ali i kritičara?
Ja obožavam glumce. Imam osjećaj da je sve što ja radim je to da ih snimim kako oni divno glume. Uživam u radu sa glumcima. Vidjeti kako oživljavaju svijet koji ste napisali, zamislili je, naprosto, fantastično. Saradnja sa Jasnom u tom smislu nije ništa drugačija, osim što bi trebalo da imamo malo više vremena za razgovor, rad na ulozi, mada, u stvari, i nije tako. Jasna je divna glumica, uživanje je raditi sa njom, ali život sa njom ipak odvajam od toga. Siguran sam da bi Jasna bila u podjeli u svakom mom filmu i da nismo u braku. I Atko je u svakom mom filmu, iako nismo u braku.
Uživanje je raditi sa odličnim glumicama i glumcima. Osjećam se privilegovanim što sam radio sa glumcima i glumicama poput Mire Banjac, Dženite Imamović, Vedrane Božinović, Tatjane Šojić, Gordane Boban, Borisa Isakovića, Muhameda Hadžovića, Emira Hadžihafizbegovića, Bogdana Diklića, Izudina Bajrovića, Zaima Muzaferije, Mustafe Nadarevića… da ne nabrajam dalje, nadam se da se neće neko naljutiti, sve ih volim jednako. Ostala mi jedna želja neispunjena. Sa Draganom Jovičićem sam radio na prvom kratkom filmu i strašno sam želio da radimo na dugometražnom filmu. Nažalost, Dragana je, kao i mnoge divne ljude, odnijela korona.
Mladi žive u uslovima nametnute fizičke distance
Iza Vas je uistinu bogata karijera. Filmovi "Gori vatra" (2003.) i "Kod amidže Idriza" (2004.) stekli su kultni status. Međutim, Vi ste i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti. Ima li nešto što nastojite naučiti studente sve ove godine?
Moja profesionalna i akademska karijera traju već trideset godina. Dosta se prikupi iskustva, ponešto valjda i nauči u tom vremenu, tako da mislim da imam šta da ponudim studentima. Pored plana i programa, koji su okosnica našeg rada, ono što pokušavam razvijati sa njima je opće osjećanje dobra i osveštavanje objektivnih mjera vrijednosti koje su u današnjem vremenu pogubljene. Tu ne govorim o idelogiji bilo koje vrste, nego osnovnim principima vrednovanja, o podizanju svijesti o tome koliko treba cijeniti kvalitet, u šta se naravno, ubrajaju i osnovne etičke vrijednosti. Rad sa mladima nikada nije teret, to je privilegija, jer imam priliku biti u komunikaciji sa pozitivnom strašću za životom i uspjehom koji godine malo-pomalo ubijaju. Jako mi pomažu da u sebi pronađem novi elan, često zamoren vremenom koje sam proživio i iskušenjima kroz koja sam prošao.
Mada, danas mladima nije lako. Ne samo zbog društveno-politikog košmara u kom odrastaju, nego i pandemije koja je, naprosto, sve suprotno neodoljivim potrebama svakog mladog čovjeka. Meni izolacija i online nastava teško padaju, možete misliti kako je njima. Mladi ljudi koji žive u uslovima nametnute fizičke distance. To je jako teško.
Pandemija je uistinu utjecala na sve sfere života. Međutim, za čim je publika danas „gladna“ u smislu sadržaja koji im se nude?
Mislim da je pademija dovela do toga da publika više ničega nije gladna. Pandemija je proizvela globalni big-bang online platformi za prikazivanje videosadržaja, poput Netflixa, HBO, Amazona, Applea… Količina i raznovsnost sadržaja koji se tu nude je beskonačna. Po svakom osnovu, žanrovskom, kulturološkom, kvalitativnom… Naravno da dominiraju anglo-saksonski sadržaji, ali imate velike hitove koji su iz Španije, Južne Koreje, Skandinavije, pa i Balkana. Tako da mi se čini da se svačija "glad" može utažiti, samo treba imati novca. Tu počinje naš problem…
Moram da se osvrnem i na film Quo vadis, Aida?, koji je obilježio 2021. godinu. Koliko je bitan ovakav film , posebno u kontekstu bh. dešavanja?
Jasmila i ekipa su napravili fantastičan, veliki, hrabar i važan film. On bi bio odličan i da se ne događa u Srebrenici, na Balkanu, jer je naprosto sjajno napisan, odglumljen i režirana filmska priča. Međutim, činjenica da je tema filma genocid u Srebenici mu svakako dodatno daje na značaju, pored umjetničkog i na socio-političkom planu. U sredini kakva je naša to često znači problem. I, to je , u stvari, suština našeg problema, jer je film kakav je "Quo vadis, Aida" ljekovit, a ne maligan. On nosi plemeintu poruku, on je "ženski", materinski u najboljem značenju te riječi.
Prosto ne mogu da vjerujem da postoje ljudi koji u ovakvim pričama mogu da vide bilo šta drugo, osim duboko humanističkog upozorenja na to šta donosi mržnja. Duboko vjerujem da velika većina onih koji ne vole i napadaju nikada nisu pogledali film, nisu mu dali šansu. Nisu sebi dali šansu. Vrijedi pokušati pogledati svijet neostrašćeno, oslobođeno od ideoloških diktata i predrasuda. Vjerujem da će se mnogi iznenaditi slikom svijeta koja će im se prikazati ako u tome uspiju. Ovaj film nam svima može jako pomoći. Nažalost, ovdje se još više vjeruje u ideološke floskule, mitove naslonjene na alternativnu istoriju i teorije zavjere, nego u fakte i zdrav razum. Žao mi je zbog toga.
Balkanski hladni rat
Iznošene su ocjene da bi prikazivanje filma Quo vadis, Aida? na RTS-u značilo kraj rata. Šta Vi mislite o toj tezi, zar se rat nije odavno završio? Tenzije su, kažu, najveće u posljednih 30 godina.
To lijepo zvuči, ali nisam siguran da je tačno. Okruženje u kom je normalno i bez opasnosti prikazivati filmove je sigurno zdravo okruženje, i to je snažan simptom normalnosti i progresa. Takvo okruženje, društvo, nastaje suštinskim liječenjem od korupcije, mržnje i dominacije po bilo kom osnovu. To je dug i bolan proces, za koji mi nemamo još ni elementarnih pretpostavki. Mi smo zarobljeni u interesne grupice povezane nekim teološkim konceptima naroda, koje se hrane samozaljubljenošću i glorifikacijom svoga i prijezirom i nipodaštavanjem svega stranog.
Naš zločinac je manje zločinac nego tuđi zločinac, naš grijeh je manji nego tuđi grijeh, i to je princip koji ne dozvoljava napredak, jer je zatvoren, ima smisla jedino sam za sebe, izolovan i obezbijeđen od svih "opasnosti" spolja. Ne izjednačavam, naravno, ali suština problema je u tome. Kada to prevaziđemo rat neće biti završen, nego bespredmetan. I, tada će se moći prikazivati ovakvi filmovi bez straha i neće moći prikazivati filmovi koji glorifikuju pogrešne stvari. Na koncu, film je prikazan u Srbiji, u Novom Pazaru, dostupan je i tamo na online platorfmi već dugo, ali balkanski hladni rat nije ni blizu kraja. Ono što je sigurno je da ovakvi filmovi sigurno pomažu njegovom završavanju.
Šta mislite o kinematografiji u BiH?
Teško je govoriti o BH kinematografiji, jer bi to podrazumjevalo neku organizaciju, strukturu koja je industrijska. Toga kod nas nema. Bio je jedan zamah koji je ukazivao da će se ta funkcionalna infrastruktura formirati, ali to je prekinuto u namjeri da se i ova djelatnost uglavi u nekakav etnički koncept. Sada se pokazuju naznake da ipak ima nade da se oblast kinematografije konačno sistemski uredi, donošem zakona o kinematografiji, ali nisam pretjerani optimista da će se to desiti. Također, prave se ozbiljni koraci u Kantonu Sarajevo u tom pravcu, to je fantastično, ali dok se ne uredi u svim kantonima i na nivou, barem, entiteta, mi nećemo imati kinematografiju u pravom značenju te riječi.
Što se tiče naših potencijala, oni su ogromni, i to uspjesima malog broja filmova koje uspjemo napraviti dokazujemo. Sada imamo eksploziju TV produkcije, pokrenutu projektom BH Telecoma, to je fantastična šansa, jer će naši talenti da se kale u praksi, a ne isključivo u tetatru i teoriji, da bi nekada, ako ikada, dočekali neki film. Platforma BH Telecoma bi mogla biti, kako se kaže, game changer.
Možete li nam kazati imate li neke projekte u planu za ovu godinu? Na čemu ćete raditi?
Trenutno završavam montažu slike novog igranog filma, Praznik rada. Film sam snimao u septembru, a gotov će biti do proljeća. Svi koji radimo na njemu imamo velika očekivanja, vidjet ćemo… Također, radim na razvoju TV serije, dramske. Ima još nekih projekata, jedan filmski, koji me jako zanimaju, šta će biti od toga, ne znam, ali ću se truditi i uživati kao da je njihova realizacija neupitna.
