Lupanje patikom po glavi, pljuvanje u usta, rendanje sira i lijepljenje kora za pitu po znojnim glavama raspjevane mase i sve druge dobro smišljene i dobro naplaćene scenske budalaštine odjednom su naišle na osudu javnosti. Naravno, ne cijele.
Desingerica, pjevač koji nepjevanje skriva iza performansa na kojeg ''svršavaju'' oni koji poznaju svaku riječ njegovih besmislenih pjesama, zabrinuo je čak i jedno ministarstvo kulture zbog svoje nekulture i izazvao brojne polemike o tome što to on radi našoj mladosti.
Pronalaženje izgubljene generacije
S jedne strane, teško je gledati na koju se razinu spušta zaluđena masa u kojima se krije vojska onih koji će nam odlučivati o životu na ovaj ili onaj način. Desingericom su zaluđeni potencijalni šalterski djelatnici, nastavnici, zastupnici, predsjednici država i može se godinama govoriti kako se radi o izgubljenoj generaciji, ali se čini da se ona pronalazi više nego što mi mislimo. Nove generacije pronašle su se u besmislu, dok starije gube sve, ne pronalaze ništa. Pa ni besmisao svoga tumaranja.
S druge strane, Desingerica je u pravu kad kaže da on radi ono što publika želi od njega i što publika odobrava pa čak i potiče. Nije nitko natjerao mladu djevojku da otvori usta i da guta njegovu pljuvačku. Sama je izabrala dolazak na koncert, sama platila ulaznicu, i sama otvorila usta i gutala. Sama je odlučila da će jednog dana svojem djetetu, koje bi je moglo naći među milijunima glupavih slika na Internetu, morati objasniti što je mamu natjeralo da zine.
Društvo, licemjerno kao i uvijek, sa zakašnjenjem, kao i uvijek i kao i uvijek na pogrešnu adresu skače tvrdeći kako želi biti bolje. Čini se da je prilično kasno za to. Mladi ljudi žele plitke stihove u kojima ih izvođač, koji sebe naziva pjevačem, a broj klikova pod videima ga čine zvijezdom, ponižava i da ih čini glupljima nego što jesu.
Trebalo je ranije
Ranije je, ako je društvu do boljeg društva, trebalo osnažiti temelje mladih mozgova za ukus i za prepoznavanje plitkoće pa se ne bi događalo da netko plaća ulaznicu za ponižavanje, slušanje ničega i žrtvovanje svojeg ponosa za stupidnu koreografiju koja se mjeri brojem cipele i gustoćom tjelesne tekućine.
Ranije je licemjerno društvo trebalo usaditi u roditelje pa onda u njihovu djecu neke druge vrijednosti pa onda djeca ne bi sanjala da postanu gologuzi pokušaj pjevača koji za nastupe navodno naplati i do 15.000 eura. A da se uz to iživljava nad onima koji su platili kartu. Naravno, ranije se društvo koje glumi da želi biti bolje, trebalo osigurati načine da popljuvana mladost može na normalan način, trudom, radom i neizvitoperenim talentima zaraditi toliki novac. I platiti porez.
Onima koji dižu glas protiv deračine s bina očito je nezgodno priznati da nisu uspjeli publiku ničime odvući u nekom drugom smjeru pa da joj usta ostanu otvorena od neke druge, normalne ljepote. Očito je da je društvo, slijepo i tupo, izgubilo bitku s isticanjem pravih vrijednosti i očito je da gubi bitku u ratu u kojem se Desingerica brani jednostavnim štitom: Tko voli, nek' izvoli. I neka plati.
Blato moralnih lekcija
Odavno se ovo licemjerno društvo koprca u blatu prosutih moralnih lekcija dok istodobno stado, kojem se ne glasa i ne misli o budućnosti, srlja u plitke stihove, gole, napuhane pevaljke kojima pucaju netalentirani glasovi kroz usne što samo ne puknu od puhanja.
Ono što se kopiračima skupe jeftinoće podastire kao glazba i kao poruke u stihovima nema veze ni s glazbom ni sa stihovima. No, ima jaku poruku. Društvo je izgubilo bitku za građenje svijeta koji promišlja. Jer da netko promišlja, znao bi da pljuvanje na nekoga znači veliko poniženje. No, kako živimo u izokrenutom svijetu, tako je primiti nečiju gustu pljuvačku, veliki uspjeh i stepenica više u građenju statusa u pljunutom poludruštvu.
Nije, dakle, Desingerica kriv što smo izrasli u društvo koje voli da ga tuku patikama i pljuju i što nam djeca vole stihove od sedam besmislenih riječi koje, između jadnih redaka, poručuju kako su glupi, jeftini i da ih netko ima pravo praviti budalom. Nakon što ih nadrogira i seksualno iskoristi.
Pljuvanje bez pljuvačke
A da netko bude budala i da prihvaća ulogu budale koja plaća svoje psihičko i fizičko poniženje ne može zabraniti nitko. Pogotovo ne licemjerno društvo, uokvireno u nekakvu instituciju koja se sjetila da smo zastranili.
Nesvjesni su ispravljači društva da smo možda zastranili baš onda kad su oni preuzeli ulogu onih koji brinu pa su se prvo brinuli za sebe.
Džabe su sada priopćenja i zgražanja kad nitko nije mislio na vrijednosti onda kad je trebalo. Tko ima prilike, volje i želuca, neka pogleda osnovnoškolske udžbenike pa će vidjeti koliko tek tu plitkoće ima. Udžbenici danas pljuju djeci u mozak bez pljuvačke i mlate ih po glavama bez patika. Kako onda očekivati od neizgrađenih ljudi da uzdignu glavu a ne da je pognu na udarac ili da razjape usta za nečiju tjelesnu tekućinu.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
