Čaršijica na kraju svijeta. Tako je glasio naslov reportaže iz rudarskog gradića u planinama Srednje Bosne prije pet godina: sve nam je tada izgledalo tužno i depresivno. Sivo.
A porušena staroaustrijska industrijska arhitektura nekoć moćne željezare na ulasku u Majdan – prva slika koju putnik ugleda dolazeći u mjesto – izbijala je iz misli svaki tračak optimizma, piše Slobodna Dalmacija.
Ukratko, Varešu smo ostali dužni i zato nas evo opet. Razorena tvornica još je na istom mjestu, ni planine se nisu razmaknule, stiskaju gradić poput škripca, ali danas su tonovi ipak vedriji.
Danas bismo vam htjeli s radošću reći, parafrazirajući poznati roman i film: Kako je srebrena moja željezna dolina!
Ne bude li neugodnih iznenađenja – a ljudi su ih se nagledali u tom kraju čudesno lijepe prirode, pa teško vjeruju lijepim riječima – krajem 2022. u Varešu bi trebala početi eksploatacija srebra, olova, cinka, barita, ali i zlata, možda bakra. Čulo se o zlatnoj groznici pod planinom Zvijezdom, ali morali smo i sami provjeriti.
„Pri samom spomenu, svi se odmah zapale za zlato, ima i njega, ali više je srebra, pa bi se prije moglo govoriti o projektu rudnika srebra, pogotovo što mu se cijena na tržištu udvostručila u posljednjih šest do dvanaest mjeseci“, kaže nam Adnan Teletović, izvršni direktor društva Eastern Mining koje ima koncesiju u Varešu.
Osnovala ih je britanska tvrtka Adriatic Metals, izlistana na Londonskoj (LSE) i Australskoj burzi (ASX).
Za vareško metalno srce znalo se oduvijek, željezo se kopalo još u rimsko doba, a Teletović kaže da govorimo o ležištima polimetalične rude, što je unikatno u svjetskim razmjerima: olovo, cink i barit prate plemeniti metali, koji prije nisu istraživani.
„Na mjestu bivšeg Energoinvestova pogona u Tisovcima, gdje se ruda prerađivala osamdesetih godina, ali bez srebra i zlata, radit ćemo i mi. Sjedište tvrtke već smo premjestili iz Sarajeva u Vareš. Rudnik će biti na dvjema lokacijama: jedna je Veovača, na području Pržića i Daštanskog, gdje je i prije bio površinski kop, a druga su Rupice, na području Borovice, gdje će biti jamski kop, i to nalazište je bogatije plemenitim metalima“, tumače nam Teletović i Aleksandar Vučković, glavni geolog, rođeni Beograđanin.
Teletović je doktorirao tehničke nauke u Australiji, radio u tamošnjoj Fordovoj lijevaonici i u rudnicima zlata najveće svjetske rudarske kompanije BHP. Bogato australsko iskustvo donosi i Vučković.
„Po zakonu, moramo istraživati i prijaviti sve nalaze. U tri godine izveli smo 35.000 dužnih metara bušotina. Vrlo bitno pitanje je kako razdvojiti metale iz koncentrata, ali se nadamo da će za dvije godine – a mnogo toga ovisi o izdavanjima svih mogućih dozvola – Rupice krenuti kao prve, na dubini od 150 do 300 metara. Prerada bi bila na Tisovcima, gdje smo sada“, kaže izvršni direktor.
Da vam približimo: Teletović i Vučković kažu da bi eksploatacija mogla potrajati od 12 do 15 godina, a procijenjena zarada po sadašnjim vrijednostima, što se može mijenjati na bolje i na lošije, "teži" 917 miliona dolara. Tako je kompanija javila i burzama. Ulaganje je "teško" oko 180 miliona dolara.
„Dosad je utrošeno 15 miliona eura u tri godine istraživanja. Nedavno smo proširili koncesiju, pa sada govorimo o 42 četvorna kilometra.
Trenutačno zapošljavaju 50 radnika, plus 70 u partnerskim firmama. U punom kapacitetu rudnici će imati maksimalno 350 zaposlenih, ali Teletović ističe da na svako radno mjesto u rudarstvu ide sedam pratećih.
Od svega bi koristi trebao imati i Vareš: 70 posto koncesijske naknade ostaje općini, što je cijeli još jedan općinski proračun godišnje. Budući da je sjedište firme u Varešu, općini pripada i dio poreza.
U kompaniji ističu da im je jako važan odnos s lokalnom zajednicom, koja je ispočetka bila nepovjerljiva zbog loših iskustava iz prošlosti.
„Želimo da ljudi koji ovdje žive znaju šta se događa, oni su nam važna karika za dobivanje dozvola i saglasnosti. Zato smo osnovali Odbor za odnose s lokalnom zajednicom, od 27 članova, 23 su iz zajednice. Dio zarade ići će u posebnu fundaciju iz koje će se financirati programi zaštite okoliša, zdravstva i obrazovanja“, ističu vodeći ljudi firme.
Imaju infocentar u gradu, dijele letke i biltene, oglašavaju se na Radiju Bobovac, oglasnim pločama i društvenim medijima.
„Dosta se radilo, ljudi su svjesni rudarske historije Vareša i nadaju se novom sjaju. Zaštita okoliša i zdravlje jako su im važni, baš kao i nama. Nekoć se radilo s ruskom tehnologijom i ljudi su bili izvarani. Moji su odavde, tu iz Daštanskog, i da mi je neko prije deset godina rekao da ću ovdje raditi – ne bih mu vjerovala. Mi smo društveno odgovorna kompanija, usmjerena na saradnju sa zajednicom. Poštujući zakone naše zemlje, pratimo međunarodne standarde zaštite okoliša i društvenog upravljanja, što ćemo činiti i dalje“, kaže Aida Ahmedović, firmina koordinatorica za odnose s lokalnom zajednicom, inače magistrica zdravlja i ekologije.
Najbliže nam je bilo svratiti u Pržiće, gora je još zelena. Dočekale su nas Jasna Mirčić i Vesna Malbašić, u ime mjesne zajednice. Obradovale se! Pokazuju nam etno-sobu koju su prekrasno uredile u domu kulture. Od 700 ljudi u Pržićima, Tisovcima i Breziku ostalo ih je devedeset i osam. Uz njih je i Ferdo Miočević iz sela Mir, radi u Elektroprivredi Herceg-Bosne.
„Eto gore škole, prije rata bilo je osam razreda po dva odjeljenja, a danas jedna jedina učenica i to iz susjednog Daštanskog, samo za nju dolazi učitelj iz Vareša. Bolje bi bilo da joj ide kući, ne bi struju trošili, a zimi treba i doći po snijegu... Da je rudnik ostao prije dvadeset godina, možda omladinci ne bi otišli, iako je prašilo, nisi mogo prozora otvorit, ulazila prašina i kroz zatvoren. Svo bi nam voće znala uništit“, kažu domaćini.
– Ima li još starih rudara?
– Rudari su ti odavno pod zemljom...
– A što kažu ovi iz nove firme, hoće li biti bolje?
– Uvjeravaju nas da će sve bit po evropskim propisima, da rudarstvo i turizam mogu zajedno, pa smo im dali punu podršku. Smještaja još nemamo, ali dnevne turističke ture s cateringom za bicikliste i planinare možemo imat. Već nam i pčelari dolaze, kuće kupuju, priroda je ekstra...
Procjene rudnog bogatstva u Rupicama – koje ne treba uzimati kao gotovu stvar, na mjestima mogu biti bolje, negdje i lošije – kažu da je ležište "teško" dvanaest miliona tona rude.
Srebra je prosječno 149 grama po toni, s tim da neke bušotine pokazuju i više od 500 grama, ali neke i višestruko manje količine. Zlata je 1,4 grama po toni, cinka 4,1 posto, olova 2,6 posto, bakra 0,5 posto, a barita 25 posto.
E sad, kad bismo se poigrali brojkama, samo ugrubo, obične znatiželje radi, ispada da Rupice skrivaju blizu 1800 tona srebra i više od 16 tona zlata. Ovo drugo računajte sami...
