Policija ne isključuje mogućnost da je u likvidaciji porodice Đokića iz Aleksinca u Srbiji učestovao i neko ko je bio, ili je još uvijek, pripadnik MUP-a, odnosno osoba koja je upoznata sa policijskim procedurama i načinom na koji se vodi istraga, ali i sa onim najbitnijim - kako sakriti tragove zločina", piše Nova.rs.
U selu Moravac kraj Aleksinca danas su sahranjeni Goran (57), Gordana (56) i Lidija Đokić (25) koji su likvidirani u nedjelju 26. septembra. Njihova tijela pronađena su u ataru sela tek šest dana posle likvidacije, u subotu 2. oktobra, spaljena do neprepoznatljivosti i prekrivena granjem, daskama i lišćem. Automobil „pasat“ kojim su krenuli na poslednji put policija je, također, pronašla u subotu, ali desetak kilometara od mjesta gdje su se nalazili leševi.
Slučaj ubijenih Đokića za istražne organe, policiju i tužilaštvo, tek je počela. Osim što u ovoj „igri lopova i žandara“ ubice imaju ogromnu vremensku prednost od šest punih dana, napadači su se potrudii da policiji što više otežaju, uništavanjem i uklanjanjem potencijalnih tragova, zapravo dokaza za sud, što je mnogo bitnije. Čini se da su razbojnici policajcima ostavili „mršave“ tragove, a ono što posebno zabrinjava jeste da su tačno znali šta i kako treba da urade, ali i kako funkcionišu policijske procedure.
Postoji mogućnost da je jedan od napadača bivši ili sadašnji pripadnik MUP Srbije, koji poznaje cijeli sistem iznutra.
Nema sumnje da je ovaj zločin bio detaljno isplaniran i da su zločinci pazili da za sobom ne ostave neke tragove, koji bi doveli policajce do njih. Tijela su pronađena na mjestu koje je zabačeno, nije prometno i koje je bilo pripremljeno za egzekuciju, jer je potrebna veća količina goriva da bi tijela bila ugljenisana do neprepoznatljivosti.
Žrtve su identifikovane po nakitu, pronađena je Gordanina narukvica. Nakit nije zanimao razbojnike, ostavili su ga iako je sigurno bio vrijedani i to je još jedan uznemiravajući detalj. Nakit je mnogo lakše identifikovati, pogotovo ako su u pitanju rijetki komadi i lakše je pomoću njega povezati počinioce i žrtve, što su napadači, čini se, znali. Dešavalo se da upravo neki „suvenir“ žrtve bude krunski dokaz koji zapečati sudbinu optuženom.
Troje Đokića je likvidirano sa najmanjim mogućim brojem hitaca, jer napadači ni tu nisu htjeli a policije ostave previše dokaza. Nisu praštali rafali niti su meci letjeli na sve strane. Policija je pronašla jednu čahuru, a iz tijela žrtava izvađeno je pet kuršuma i ustanovljeno je da su korištena dva oružja. Dvije žrtve su ubijene sa po dva metka, a treća samo sa jednim. Ubicama ruke nisu zadrhtale, što ide u priog teoriji da su prošli ozbiljnu vojnu ili policijsku obuku.
Đokići su iz Moravca ka Ačdesincu krenuli poslije ponoći, a signali njihovih mobilnih telefona nestaju oko 3 sata poslije ponoći. Aparati koje su koristili Licija i i Goran, nisu pronađeni. Pošto je rekonstrukcija krtanja žrtava pomoću aktivnosti njihovih mobilnih telefona jedna od prvih stvari koje urade policajci, upravo je isključivanje telefona žrtava bila jedna od prvih stvari koju su razbojnici uradili. Policija je provjerila bazne stanice mobilnih telefonija i ustanovljeno je da je u blizini bilo samo osam aparata koji ne pripadaju mještanima. Svi su provjereni, tvrde iz policije, i niko od njih nema veze sa stravičnim zločnima.
